GOSPA KOJA OKOVE SKIDA
Došli smo do ovih dana, unatoč teške i mukotrpne prošlosti, ali s velikim utezima na nogama, jedne monološke kulture, nasljednjih režimskih navika, političkog interesnog povezivanja, bez ikakvog ozbiljnijeg kriterija, micanja osobnosti i znanstvenog promišljanja i svih sličnih u osnovi iracionalnih postupanja.
Pretvarajući Europu, a pomalo i Hrvatsku u anacionalnu amorfnu neidentitetsku masu ljudi, nametnutih drukčijih vrijednosti u globalnom obrascu dominantnog profitnoga interesa malog broja ljudi, jako su podcijenili ljudsku misao, osobnost, IDENTITET i INTELEKTUALNU VRIJEDNOST.
Novim valom modernizma zazidan u diplomatsku frazeološku formu velike zadivljenosti proizvodima i uslugama, sve više nalikuje na sljedbeničko – utopijsku beskrajno birokratiziranu svetost, kojoj svaka zamisao izvan njihove programiranosti sliči na totalnu herezu, nihilizam ili, pak, nazadnu revoluciju.
Bezgrešnost promišljanja, planiranja, odlučivanja, postupanja, nova je europska svjetonazorska dogma, koja nema niti jedne ozbiljne atribucije, osim nasljednog partijskog interesa.
Još uvijek smo u dugotrajnom identifikacijskom procesu. Protivno hrvatskim vrijednostima, izbor prosječnih i po rezultatima dodatno minornih pojedinaca na pozicije, osporava nam brža rješenja za nanizane probleme hrvatske svakodnevnice.
Nikada kao narod nismo imali svoju jezgru. Ona je bila i jeste prevrtljiva, nestalna, svađalaška i autodestruktivna, slaba i nedovoljno samosvjesna i vlastohlepna. Opterećana liderskim pozicijama, vrlo zlobna i jalna. Ta višestoljetna nesposobnost za zajedništvo, koje se i danas očituje, ta dogmatska isključivost, ta dugotrajna partijska indoktriniranost, tragična je matrica koja se ponavlja i danas.
Još uvijek se ne vide najsitnije pojedinosti i po njima bismo htjeli o svemu suditi, po dogmi, koja ubija, posebno kad joj pragmatično, tj. slijepo služe. Nadići taj horizont dolazi se do umnih radnji, pa preko kolektivne humanizacije vodi do sjedinjenja. Ona se sastoji u ontičkom prožimanju i zbližavanju s drugim narodima i ljudima.
Ljudski je život isto što i hodočasničko putovanje k Bogu, gdje je povjerenje potrebno za svladavanje tjeskobe. Nama svijet nije završen i gotov, nego smo mi bića u nastajanju i izgrađivanju boljeg i humanijeg svijeta. Nismo samosavršeni s antropocentričkim predznakom. Jer čemu ta dolina usta i očiju? Čemu to brdo nosa? Jednostavna i glatka ravnica bila bi puno udobnija. Cjelina nam izmiče; vidimo tek najsitnije pojedinosti i po njima bismo htjeli o svemu suditi.
U Vrlici, jednom malom mjestu uz Peručko jezero, kipar duboko prožet sudbinom našega naroda, izradio je ispred crkve kip Majke Božje sa okovima, koje nosi u ruci. Ti lanci, koje Gospa nosi, metafora je naše povijesti. Uvijek sluge, nikada gospodari na svom pradjedovskom ognjištu. Najsretnija smo generacija u povijesti našega naroda! Zauvijek smo ostvarili milenijski san generacija, a sad je moramo čuvati i izgrađivati kao zjenicu oka svoga. Ona je naša ljubav i naša čežnja. Rekli smo cijelom svijetu: da smo svoj na svome, samosvojno bilo europske kulture, žila kucavica Sredozemlja, svoj kamen i svoj pašnjak, da smo razigrani arhipelag i slikoviti gorski vijenac.
Naša Gospa, naša Nebeska Majka, kako o njoj pjeva naša moralna i politička vertikala: A. G. Matoš.
Prva me na ovom svijetu voljela,
Prva se za mene Bogu molila,
Kupala me suzom, Bog joj platio,
Anđeo joj suzom suzu vratio,
Dojila me mlijekom svoje ljubavi,
Učila me ovaj jezik Hrvatski…
Utječimo se i hodočastimo Majci Božjoj, koja skida sve naše narodne okove, bilo unutarnje i vanjske, kako bi uredili sve naše međusobne odnose, a u naslijeđe našim potomcima ostavili našu uređenu i respektabilnu Domovinu.
Da bi lakše i brže uredili naše odnose, progovorit ću i o našim ljudskim bolestima:
O bolestoma, koje se pojavljuju kod čovjeka, a povezane su s psihogenetskim faktorima, koji osobito sudjeluju u čovjekovoj aktivnosti. Poredbena patologija pokazuje da ima bolesti koje su zajedničke čovjeku i životinji, npr. razne infekcijske bolesti. Međutim, čir na želucu, žučni kamenac, rijetko se susreču kod životinja. Arterioze, kod životinja sisavaca, kao da i nema. Smrt od kapi nepoznata je kod životinja. Giht tj. povišenje mokračne kiseline u krvi, bolest je čovjeka. Isto tako reumatične bolesti, alergijske bolesti, astma, visok tlak, debljanje, ne pojavljuju se kod životinja. Kod čovjeka, međutim, pojavljuju se, i uvjetovane su njegovom civilizacijom, koja ga prisiljava da djeluje stvaralački, da odgovorno radi i da se osjeća moralno vezanim na izvršavanju zadataka. Zapaža se da se spomenute bolesti u primitivnim kulturama skoro ne susreću. U knjigama dijagnoza iz bolnica u prašumama ne spominje se čir na želucu. U Eskima uopće nema bronhijalne astme, kao ni drugih alergijskih bolesti.
Prema Freudu je najvažnija doba života je djetinjstvo. Dobri uvjeti okoline djeteta sa sobom nose buduće zdravlje, loši uvjeti u toj okolini nose buduću neurozu.
Drugim riječima: kao što u razvoju tijela, tako i u razvoju duha, čovjek mora dosegnuti svoju puninu. Uvjerenja sam da su sve krvno – žilne bolesti, kao i sve maligne bolesti, kojih je, nažalost, sve viže uzrokovane, zapravo su najčešće bolesti duše.
SKIDAJMO SVE SVOJE OKOVE!
Čovječja je vlastitost da slobodno teži za ciljem unutarnje sreće, dok životinja prisilno teži za organskim užitkom kao ciljem.
Dr. Filip Šalinović