ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU – „BLAGO VAMA SIROMASI, VAŠE JE KRALJEVSTVO BOŽJE. BLAGO VAMA KOJI SADA GLADUJETE, VI ĆETE SE NASITITI. BLAGO VAMA KOJI SADA PLAČETE, VI ĆETE SE SMIJATI“
Privukla te skupina ljudi okupljenih oko nekog čovjeka. Zastao i ti kako bi poslušao što dotični govori. Čuješ ga ali ništa ne razumiješ. Govori on tebi nekim nepoznatim jezikom. Pitaš one pored sebe, ali ni oni ne razumiju. Pitaš se zašto ga onda slušaju kad je tako. Izgleda im zanimljiv, pa čekaju da im netko objasni što taj govori. Tebi dosadilo pa si napustio te znatiželjnike.
Ubrzo te privukla druga grupa ljudi. Znatiželja je velika. Zastao ti i slušaš. Govor ti je razumljiv, ali neprihvatljiv. Teško ti se složiti s govornikom, koji izgleda dobroćudno premda iznosi čudne ideje. Vidi se da je to neka posebna – dobronamjerna osoba.
Ne penjimo se i ne rastimo preko tuđih leđa
Nešto slično se dogodilo i apostolima kad im Isus govoraše: „Blago vama siromasi – vaše je kraljevstvo Božje. Blago vama koji sada gladujete – vi ćete se nasititi. Blago vama koji sada plačete – vi ćete se smijati… Jao vama bogataši – imate svoju utjehu. Jao vama koji se sada smijete – jadikovat ćete i plakati“. (Lk.6.20.).
Možda se upitamo da li Isus to govori ozbiljno. Da, to je nadasve ozbiljan govor, pa ga kao takvog moramo prihvatiti kako bi nam njegov nauk bio svjetlo života.
Riječi su to koje zbunjuju i iznenađuju. Ne hvali Isus siromaštvo radi siromaštva, nego mu je cilj reći: Susret ćete ljude koji se uzdaju u novac, u bogatstvo, u materijalna dobra, u unosan položaj, u dobre veze. Sve svoje pouzdanje stavljaju u zemaljska dobra – oči im ne idu prema visinama. U Boga se ne uzdaju. Od njega se ničem ne nadaju. Takve ljude nazivamo materijalistima. I siromah zna biti materijalist, pa nema drugih želja nego da se dočepa zadovoljstva ovog života, po onoj: Daj ti meni uživati u ovaj svijet, a tko zna što je tamo.
Netko reče da je Bog dao čovjeku dvije noge kako bi mu pogled uvijek bio usmjeren k visinama s mišlju na Boga stvoritelja svega vidljivog i nevidljivog kojemu teži ljudsko srce. Sama ta misao čovjeku donosi radost i vedrinu u pogledu. I ptice kad pjevaju svoju dionicu pjesme zahvalnice Stvoritelju – uzdignu glave.
Ne brani Isus nama „ovaj svijet“. Dao ti je Bog ruke za rad, pamet za razmišljanje kako bi svagdano učinio sebi život ljepšim i ugodnijim. Bog je dobri otac koji želi usrećiti svoju djecu. Ovdje nas na zemlji želi vidjeti mirne i sretne, ali želi da ne zaboravimo da imamo dušu, pa da radi dobara ovoga života gubimo dobra koja je obećao svojoj djeci u nebeskoj slavi.
Isus nam nalaže da u težnji za boljim, ugodnijim, udobnijim životom sačuvamo poštenje, da drugome ne škodimo, da se ne penjemo i rastemo preko tuđih leđa.
Ne odbacuje Isus standard, tehniku ili blagostanje. Čovjek se protivi Božjoj namisli tek onda kad mu novo postane Bog, kad standard i blagostanje postanu predmet njegova klanjanja. Neka tebi novca, kuće i namještaja, ali uz to vezati dušu je prokletstvo. Ne imaj drugih bogova osim jednog pravog. Jahve je tvoj Bog. Radi Boga, duše i poštenja, ne boj se koješta žrtvovati.
„Blago vama koji sada plačete, vi ćete se smijati“. (Lk.6.21.). Ti znaš da ti Isus želi samo dobro pa pokušaj shvatiti što ti želi reći.
Isus je umro i za bogataše
Roditelj voli veselu djecu oko sebe. Zabrinut je kada su tihi – mirni, pomišlja da su bolesni ili su nešto skrivili, ali ne dopušta da djeca u svom veselju porazbijaju sve što im dođe pod ruke. Tako i Bog voli da ljudi budu veseli, ali u tom veselju ne smiju prijeći granice poštenja i morala.
Čovjek je duša i tijelo, i anđeo i vragolan, i svetac i grješnik. Valjda znaš što bi trebao izabrati. Brini se da tijelo ne uništi dušu, da anđeo nadvlada vragolana, da svetost bude tvoja vrlina.
Svaki dan moliš: „Oče naš koji jesi na nebesima“. Ima li što normalnije već da dijete traži da bude uz oca. Potrudi se da to i ostvariš. I hoćeš budeš li poštivao sve što ti Isus kaže.
Židovu Isusova vremena bogatstvo je bilo znak Božjeg blagoslova, ljubavi i odabranja – siromaštvo naprotiv dokaz Božjeg prokletstva – odbačenosti od Boga. Isus veoma jasno kaže: najčešće je obratno istina.
Isus bi sve to i danas ponovio. Lakše je doći do Boga nego do bogatstva. Bog je konačno i beskrajno bogatstvo. Siromasi su bliže Bogu, jer imaju otvoreno srce i uho njegovoj riječi, oči otvorene za vječno, neprolazno, za nutarnje bogatstvo duše – iskrenost, ljubav, nesebičnost.
Isus govori iz iskustva: siromašni radni narod, potlačeni i progonjeni su mu vjerovali – moćni i bogati su ga razapeli. Da oživi svoju misao, da ostvari svoje poslanje nije oko sebe okupio moćne, učene, bogate, uzeo je siromašne ribare, seljake, neuke i progonjene da nose njegovu poruku svijetu, koji je ustrajno – neshvatljivo gluh.
Isus je i za bogataše umro te ih upozorava da su u trajnoj opasnosti tražeći bogatstvo da lako izgube Boga – najveće bogatstvo. Tako im novac u srcu i životu često zauzme Božje mjesto, zarobe ih stvari.
Bogataš živi u samozavaravanju da sve ima, da je riješio sve probleme, da je gospodar svijeta, stvari što ih posjeduje, a stvarno je njihov rob – zarobljenik – nikada sretan, veseo.
Jednom je Sokrat sreo jednog mladića s mnogo novca, a s malo pameti i dobrote, pa povika: „Evo još jednog pozlaćenog roba“. Kako je mnogo takvih robova danas!? Smisao im je života: debeo novčanik, gomile stvari, uživanje – prazna im je duša, besmislen život, nečista savjest. Oni su nesretnici koji često proklinju sami sebe.
„Jao vama bogataši“… U trci za bogatstvom najprije popusti savjest. Umjesto ruku što usrećuju i pomažu, imaju šape i kandže što otimaju i gule. Srce im je kameno – odbacili su ljubav – odbacit će ih Božja ljubav.
Ne odlučuje o blaženstvu i prokletstvu ni siromaštvo ni bogatstvo, nego srce, duša, život. Nije prokletstvo u novcu, nego u srcu što se lijepi za njega, što Boga i svoju savjest – dušu prodaje za njega. Siromasi nisu blaženi ako su često gladni kruha, nego ako su uvijek gladni Boga, njegove riječi, pravde i ljubavi. „Blagoslovljen čovjek koji se uzda u Jahvu“. Gospodin mu je najveće bogatstvo, bio on prosjak ili bogataš.