Gajeći svoju samosvijest kroz stoljeća, došli smo do ovih dana. Obranili smo: ime, jezik, baštinu i ponos. Na sva smo usta rekli da smo svoj na svome, da smo samosvojno bilo europske kulture, žila kucavica Sredozemlja, svoj kamen i svoj pašnjak. Rekli smo cijelom svijetu da smo razigrani arhipelag i slikoviti gorski vijenac; da smo bujnost žitnica u ravnici i plemenito raslinje na kršu,
I danas i zauvijek s našom lijepom mladosti, živi smo zid naše Hrvatske.
Ne, nisu teški u našim životima gromovi i munje, požari i potresi, tuče i pljuskovi, sparine i suše, bure i oluje, vihori i uragani, poplave i nerodice, bolesti i nelagodnosti, zaraze i pošasti, ratovi i prevrati, gubici i odbici, nezaposlenost i neimaština, te sve ostale raznovrsne nesreće inevolje, nego je težak i pretežak onaj čovjek, koji će k svim tim prirodnim i društvenim nevoljama priključiti i priložiti još i svoju zajedljivu i opasnu njušku.
Ne tražimo da nam drugi čine dobro, sasvim smo zadovoljni, ako nam ne budu pravili zlo. Tako uzdiše ogorčen čovjek, sit i presit čovjeka i svih njegovih opačina. Da je “čovjek čovjeku vuk”, da prelazi preko tuđih lešina, da bi došao do svoje koristi, to nisu samo prazne riječi, uvrijeđenih i razočaranih, već činjenice. Potrebno je sjetiti se svega onoga što je čovjek u stanju učiniti, kada postane nečovjek.
Ako malo podrobnije rasčlanimo ono kukanje i one jadikovke čovjeka nad čovjekom i životom, uvjerit ćemo se da je život baš zbog toga težak, što mu je onaj, da tako kažem posebnički život, težak, to jest što je otrovan i ogorčen onaj neslužbeni odnos čovjeka prema čovjeku.
Da, ljudi se ne tuže toliko na zakone i na paragrafe, propise i naredbe, pa makar oni bili teški i surovi; ne krive tolike društvene, političke i gospodarske sustave i ideologije, makar one bile najnečovječnije. Ljudi, čini se, imaju puno težih stvari od svega toga, a to je nažalost, onaj bližnji, kolega, suradnik, sustanar, zemljak, susjed, mještanin, sunarodnjak itd. , koji će ogorčiti i ono što još nije ogorčeno i otrovati i onaj centimetar duše, koji je još ostao pošteđen od boli i tuge. Ne, nije težek poslodavac koji te plaća i uzdržava, pa makar on bio najsvirepiji, težak je onaj, koji te ne hrani i ne odijeva, koji bi te mogao sasvim pustiti u miru, kad bi samo htio, ali on to neće, jer u njegov životni zadatak spada da te mrzi i da ti radi o zlu.
Ne nije teška tamnica sa svim okovima, lancima, stražarima i surovim postupcima, nego je često puta težak onaj tvoj supatnik, koji ne bira sredstva da bi sebi olakšao položaj, a tebi ga otežao prljavim prijavama, klevetama i lažima. Ne, nije težak ured, tvornica i radionica. Nije teško pero, olovka, čekić, cigla, motika i stroj! Nije teško ni rano ustajanje, ni kasno lijeganje, ni stalno sjedenje, ni neprestano ležanje. Sa svim tim teškim radnim uvjetima, čovjek se pomiri i prilagodi, ali eto, svemu tome nebrata čovjeka da se sa strane, nepozvan, pridruži i doprinese svoju dionicu u obliku pakosti, mržnje, podvale i zlobe.
Lijepo je bacati mrvice golubovima, graditi strehe i kućice za ptice na krovovima, pohvalno je biti član društva za zaštitu životinja, ali sve je to užasno ništa, mrska i ogavna laž, ako ti isti ljudi i članovi ne vole čovjeka i ako mu truju, već ionako otrovan život.
Isto tako mnogi ljudi nježno njeguju cvijeće i biljke, tepaju laticama i grančicama, pa s najvećom pozornošću paze i maze stvari i stvarčice oko sebe, ali cijela ta glavnica nježnosti i ljubavi ne vrijedi ni šupljeg boba, ako nema ni kucaja srca za čovjeka, patnika i bijednika.
Mnogi književnici, pisci, umjetnici i javni radnici znaju pozvati ljude i razvijati u njima smisao za ono što je lijepo, ukusno, prirodno, rodoljubno i društveno, ali i to će ostati samo prazna i nekorisna laž, jer zaludu si čovjeka približio znanosti, prosvjeti, umjetnosti, društvu i domovini, ako ga nisi približio čovjeku i učinio mu ga milijim i dražim!
Raznježili su se mnogi osjetljivi lirski pjesnici, pa su dirljivo i ganutljivo opjevali šuštanje borovog lišća, žubor potoka i sjaj zvjezdanog neba, ali što ćeš nam pjesniče, što će nam tvoji nježni stihovi, ako si u životu ostao surov i grub? Ne možeš biti dobar prema Suncu, moru, snijegu, jer se dobrota i mekoća srca mogu pokazati samo i isključivo prema čovjeku.
Pomoću visokih škola, umnih profesora i znanjem nabijenih knjiga, postali smo i mi sami umni i učeni, svladali smo ono što nam se činilo nedokučivim i približili se najvećim znanstvenim istinama i umjetničkim dostignućima. Ali sve to skupa, sve naše škole, diplome, povelje, listine i naslovi nisu nego za oganj i dim, ako se s njima nismo približili čovjeku, te postali blaži, mekši i pravedniji prema njemu. Tko svojom školom i naobrazbom nije smekšao svoga srca i dao svoj prilog ljubavi i snošljivosti među ljudima, taj je uzalud uložio u sebe trud i novac. Više vrijedi mrva razumijevanja, blagosti i obazrivosti prema čovjeku, nego deset sveučilišnih naslova i svjedodžbi!
Zato, ne budimo kao narod, zlobni i pakosni! Obuzdavajmo svoj jezik i ne zadavajmo bol drugima oko sebe! Budimo uviđavni i snošljivi, imajmo razumijevanja prema svakome, ne budimo sebični! Ne osvećujmo se! Pomognimo, gdje možemo!
LJUBIMO ČOVJEKA I POMOGNIMO MU ŽIVJETI! Samo tako, to jest preko ljubavi prema čovjeku, pokazat ćemo ljubav prema Bogu!
Bez blagog odnosa prema drugom čovjeku, ne samo da pokazujemo, kako smo bez prave kulture, već ujedno i upozoravamo, da smo isto tako nevrijedni članovi SVOGA DRUŠTVA I NARODA, jer nema ni društvenosti ni narodnosti, ondje gdje toplo i iskreno ne doživljavamo drugoga čovjeka sa svim njegovim nevoljama i potrebama!
Unatoč svim ovim vrijednostima koje Hrvati nose, najveći problem našeg društva je: narod neuređenog identiteta, zbog čega se dijelimo na dvije Hrvatske i dvije Europe.
Dr. Filip Šalinović