OSMA NEDJELJA KROZ GODINU
„ŠTO GLEDAŠ TRUN U OKU BRATA SVOGA, A BRVNA U OKU SVOME NE OPAŽAŠ“
Ima ljudi „sveznajućih“, „svemog Add Slider ućih“. Sve oni znaju, spremni su prihvatiti se bilo kojeg posla bez obzira na školsku spremu, jer oni su „prirodno nadareni“. Oko njih sve samo nesposobnjakovići koje bi oni poučili gdje god kome zatreba. Čudesna je to samouvjerenost, „običnim smrtnicima“ neshvatljiva. No, oni su uporni i često im uspije da se domognu posla i zadataka koji im ni po kojoj zdravoj logici ne bi pripadao. Redovito su blagoglagoljivi i „dobronamjerno“ s visoka dijele savjete „neznalicama i slijepcima“, koje „trn u oku“ sprječava da normalno vide i hode.
„Nema dobrog stabla koje bi rađalo nevaljalim plodovima“
O tome nam govori današnje evanđelje: „Što gledaš trun u oku brata svoga, a brvna u oku svome ne opažaš? Kako možeš kazati bratu svome: „Brate, daj da izvadim trun koji ti je u oku“, a sam u svome oku brvna ne vidiš? Licemjere! Izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun što je u oku bratovu“. (Lk.6.41-42).
Dijele ti licemjeri i savjete: „Da si mene slušao, to ti se ne bi dogodilo. Oni su tužitelji, suci i porotnici. Teško ih se osloboditi. Uhvate se oni čovjeka dijeleći savjete. To su ljudske krpelji koje ti sišu krv i unose nemir u tvoje ionako teške dane.
Lijepo je drugome pomoći. Moraš biti poučen da bi drugoga poučavao. Trebaš imati dobar vid – zdrave oči, kako bi bratu trun iz oka izvadio. Lijepo je drugome pomoći iz ljubavi. Ne da ti vrati ni da ti plati, nego zato što ti je svatko brat.
Lijepo je drugoga savjetovati na dobro. Koliko smo samo puta bili u takvoj situaciji da smo mogli reći pravu riječ, kršćanski savjet, a nismo. Koliko smo puta mogli drugome pokazati pravi put, a nismo. Sramili smo se. Bili smo obzirni pitajući se što će na sve to reći, kako će primiti – bojeći se negodovanja s druge strane.
Lijepo je drugome biti ruka vodilja, ali sam moraš biti na pravome putu, jer ako slijepac slijepca vodi, obojica će u jamu pasti. Dosta nam je nekakvih vodiča, učitelja, koji ne zaslužuju drugo ime osim ovog iz današnjeg evanđelja: Licemjeri.
Svako djelo izađe na vidjelo, kaže stara poslovica. Tako i licemjeri mogu jedno vrijeme glumiti nekakvu dobrotu, ljepotu, učenost, samilost prema tuđoj nevolji, ali to brzo ishlapi, i čovjek se pokaže u pravom svjetlu – odnosno tami, već prema svom karakteru. Pouka je potpuno jasna: „Nema dobrog stabla koje bi rađalo nevaljalim plodovima, niti stabla nevaljala koje bi rađalo dobrim plodom. Ta svako se stablo po svom plodu poznaje. S trnja se ne beru smokve niti se s gloga grožđe trga“. (Lk.6.43-45).
Knjiga Sirahova nas uči: „Nikoga ne hvali prije no što progovori jer govor je kušnja ljudi“. „Govor te tvoj odaje“. Što na umu, to na drumu. Za prolivenim mlijekom ne isplati se plakati.
Po plodu možeš zaključiti kako je oko tog stabla rađeno: da li je na vrijeme obrezano, pognojeno, okopano, zalijevao itd. Tako i govor čovječji otkriva čovjeka kakav je: Je li pametan, zreo, pristojno odgojen. Zna li poštivati drugoga ili ga vrijeđa?
Želiš li ozbiljno pomoći drugome, želiš li svom djetetu pokazati kako će živjeti – možeš to samo primjerom. Inače, tvoje će riječi biti samo „mlaćenje prazne slame“, tvoje moraliziranje pusta gluma. Istinita je ona stara: „Ne pada jabuka daleko od stabla“, pa je tako i s tvojim djetetom!
Prva dužnost nam je popravljati sebe
Licemjeru: najprije ti zaveži svoj pogani jezik, pa onda dijete nauči da ne psuje. Ne izostavljaj molitvu, pa onda nauči dijete kako se moli. Idi ti svake nedjelje u crkvu, pa onda pitaj dijete da li je išlo u crkvu i na vjeronauk. Primjer, primjer i samo primjer.
Gospodin nas upozorava da nam je prva dužnost suditi i popravljati sebe: pogledati vlastite oči, srce i život, zaposliti se na vlastitoj njivi trijebeći iz nje trnje i korov – i bit će posla za obje ruke i za čitav život. Najčešće to ne činimo.
Stara, davna mudrost reče da svatko svoje grijehe i pogreške nosi u vreći na leđima i ne vidi ih. Tuđe je strpao u vreću na prsima pa ih uvijek gleda i broji. Vreće bi morale zamijeniti mjesta, zar ne? To jasno kažu današnja evanđeoska čitanja.
Moramo se ozbiljno zapitati: da li mi nepozvani – često s kojekakvim mračnim ciljevima prčkamo po tuđem životu, tražimo trnje u tuđim očima, smeće po tuđem đubrištu, dok su nam vlastite oči pune trnja, srca puna smeća. Moramo se ispitati da li se igramo suca istražitelja što pretražuje svačiji život, ali ne vlastiti..
Pometi najprije ispred svojih vratiju… „Zabavljati se tražeći pogreške drugoga siguran je znak da čovjek nije zabavljen oko vlastitih“. (Sv. Franjo Saleški). Zanemario je najvažniji posao.
Sveci trijebe trnje i grede iz vlastitih očiju, opaki to u svojim ne vide. Licemjeri sude druge, kako ne bi morali suditi sebe, popravljaju, ispravljaju sav svijet osim sebe. A trebalo bi najprije gredu iz svojega oka.
„Ne sudite da ne budete suđeni! Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite, mjerit će vam se“. (Mt. 7. 1-2). Bog je mjera i sudac, ali čovjek sebi rado prisvaja ulogu Boga – hoće da bude „kao Bog“. Ponavlja se stara – vječna napast.
Odbaci svoje – uzmi Božje mjerilo i zadobit ćeš poštovanje kod Boga i kod ljudi. Isus nas opominje da se okanimo tog ludog posla – da se ne igramo niti suca istražitelja, niti suca presuditelja. Što je tko i kakav je tko, ocjenjuje se i sudi po životu, po plodovima, vlastitim djelima.
Samo toliko smo kršćani koliko dobra činimo i samo po tome će nam suditi jedini pravi sudac – Bog. Kršćani moraju biti najbolji, najplemenitiji, najčestitiji dio čovječanstva – njegova sol i svjetlo. Moramo svijetu što bježi od Krista – pokazati Krista svojim životom svjedočeći njegov nauk.
„Pogledajte kršćane kako žive ako se želite obratiti“, govorio je poganima svoga vremena sv. Augustin. Kad bi dobri bili bolji, manje bi bilo zlih.
Potrudi se da ti oči budu zdrave. Mnogi o tebi ovise, a slijepac slijepca ne može voditi.