Obredi Velikoga petka tako su upečatljivi i znakoviti da nas pozivaju ozbiljnije promišljati svoj vjernički identitet. Pogotovo zato što se naš identitet jedino može promisliti pred križem Gospodinovim koji je danas u središtu naše pozornosti, kako duhovnih promišljanja tako i obrednog čašćenja.
Danas nam se križ nudi kao primjer, ali se i postavlja kao problem. Doista, kao da se u novije doba navikavamo da je križ tek samo jedan simbol nekih davnih događaja i nekih davnih vremena, vrlo neprikladan za naše doba i naše vrijeme. Zato kao da ga i ne uzimamo dovoljno ozbiljno u obzir, već samo formalno i obredno. Kao da je postao simbol za jedan dan u godini, ali ne i prepoznatljivi znak kršćanskoga identiteta. Kao da suvremeni čovjek smatra da ga sputava i smeta u životu i odgoju, rastu i promišljanju, umjesto da ga doživi nezaobilaznim sredstvom izgradnje svoje ljudskosti. Kao da malo tko vjeruje da čvrstoća karaktera i čvrstoća ljudskosti uopće ovise o križu Gospodinovu.
[Best_Wordpress_Gallery id=”390″ gal_title=”190420velikipetakrogotin”]
Foto: Ante Pejar (rogotin.hr)
Takvim mlakim pristupom stvaramo dojam kao da se može biti vjernikom na različite načine i različitim intenzitetom. Kao da je pretjerivanje biti kao vjernik dosljedan, te čvrst u življenju vlastite vjere i vrjednota držeći se križa Gospodinova. Društvo nam, naprotiv, nudi kompromise i kao da nas uvjerava da nam ne treba takvo ‘fanatično’ provođenje Božjih zahtjeva, jer su isti bili pisani za neka druga vremena.
Takve rigorozne i nepopustljive ćudoredne odredbe ne bi trebale biti danas na snazi kad ima i drukčijih promišljanja i načina ostvarenja, kad se može živjeti i bez takvih vjerskih pretjerivanja, mišljenja su mnogi. Zato se i stvorila jedna ‘laka’ verzija kršćanstva, onih koji su formalno kršćani, pa i idu u crkvu, ali ne drže do vjerske ozbiljnosti u svakodnevnom životu, u ćudorednom življenju, već žive prema vlastitom nahođenju, a ne prema Božjim propisima. Čak kao da se i pastiri Crkve boje govoriti jasno i glasno, strogo i odlučno kad treba, u strahu da se ne zamjere ljudima, da se ne zamjere suvremenom mentalitetu koji ne pozna jasnoću i strogoću, koji ne pozna čvrstoću i dosljednost.
No večeras nam progovara Križ Gospodinov, to tvrdo i čvrsto drvo. On je bio tako tvrd da je mogao podnijeti raspeto i izmučeno tijelo Kristovo. A naš Gospodin nije bio fanatik koji je pretjerivao, već Božji Sin koji bira za nas i naše spasenje ono najkvalitetnije. Upravo zato prihvaća nositi križ i biti raspet na njemu, te ga uzima za sredstvo otkupljenja. Upravo zato jer je križ čvrsto i tvrdo drvo, jer je uspravno i nesavitljivo, postaje simbol vjerničke duše koja se izgrađuje upravo njegovom čvrstoćom. Ne može biti pravog i čvrstog karaktera bez križa Gospodinova. Ne može biti izgrađene ljudskosti ni kreposnih naraštaja kadrih iznijeti povijesnu odgovornost za obitelji i narod na svojim plećima, ako nisu voljni prihvaćati i sami križ poput Gospodina i s njime biti neraskidivo združeni.
Stanimo stoga pred Križ s ovom sviješću da nam nema spasenja bez njega i da nema čvrstoće vjerničkog života i svjedočenja bez duhovne izgradnje koju primamo po križu Gospodinovu. Nema čvrstoga naroda ni budućnosti ako se ne uhvatimo za čvrsti križ Gospodinov i ako preko njega i sami ne izgrađujemo vlastitu čvrstoću.
Neka večeras naš poklon i poljubac križu bude iskren, a ne poput Judina poljupca Gospodinu, kako često i sami dvolično činimo: ljubimo križ na obredima i u crkvi, ali ga ne volimo i izbjegavamo ga u životu, čemu su slika apostoli koji se razbježaše u Getsemaniju. Ne propuštamo obrede i bogoslužje, ali nakon toga u svakodnevnome životu izdajemo križ živeći sasvim drukčije, bez stvarne duhovne čvrstoće, kolebljivi u kreposti i ćudorednom svjedočanstvu svoje vjere. Molimo stoga večeras Gospodina da nas obdari krepošću čvrstoće i snagom koja izvire iz križa, te i večeras primajmo i upijajmo darove koje nam Bog po križu daruje, kako bismo sigurna i čvrsta koraka, oslonjeni na sveti Križ išli putem spasenja i života vječnoga.
Piše: don Ivan Bodrožić | Bitno.net