Htjeli mi to ili ne mnogi koji su danas na životu i žive od mizerne mirovine do 2.000 kuna, a do jučer su bili korisnici pomoći za uzdržavanje (ili kako se to već danas zove) Centra za socijalnu skrb, prije tridesetak godina upisavši se u Hrvatsku demokratsku zajednicu, stavili glavu u torbu, a mnogi drugi koji su čekali da se politička situacija razbistri, ušavi u HDZ obnašali su, a neki i dan danas obnašaju visoke funkcije lokalnog značaja pa sve državnog.
A oni koji su u samom začetku borbe za osamostaljenje Hrvatske države podnijeli najveći teret, doživljavajući ponižavanja i vrijeđanja do fizičkih nastaja onih koji su svim silama nastojali održati Jugoslaviju na životu, dana su ondje gdje su bili u samom početku. Njihova poduzeća su propala, a oni su završili na Zavodu za zapošljavanje. I gle čuda, i dalje glasuju za HDZ i sigurno će glasovati i u buduće. Jer, od sebe ne mogu pobjeći!
Drugi, koji su ocjenivši da će nakon prvog kruga višestranačkih izbora HDZ sigurno pobijediti, zauzeli su mjesta onih koji su u to vrijeme s puškom u ruci branili golu opstojnost Hrvatske Države i koji su vrativši se bojišta završili na prvom katu u ulici Neretvanskih gusara u Pločama, dakle, na Zavodu za zapošljavanje. Neki se ni vratili nisu. Barem ne na vlastitim nogama. Donijeli su ih u mrtvačkim sanducima, a iza njih su ostali roditelji, supruge, djeca i trudne zaručnice. Sjetimo ih se jednom godišnje, položimo malo cvijeća i kažemo koju. I opet sve to ponovimo dogodine.
Je li se to sudbina svih onih koji su godinama pa i deseljećima htjeli samostalnu Hrvatsku Državu i zbog toga bili u zapečku društvenih zbivanja, žigosani kao, u najmanju ruku sumnjivi i nepodobni za bilo koju iole značajniju društvenu funkciju, danas promijenila? Nažalost, nije, barem nije značajnije. Nema nikakve sumnje da ih nitko neće zvati na obavjesne razgovore, dovoditi radna mjesta u pitanje, kao što je to primjerice doživio pokojni Mate Jerković iz Komina kojeg je prvog radnog dana pozvao sekretar poduzeća i priopćio mu da su iz Komiteta zvali rekavši da on ne može raditi u današnjim Naftnim terminalima te mu uručio radnu knjižicu koju je on njima donio koji dan ranije. Nadam se da mi njegova obitelj neće zamjeriti što spominjem ove zgode. Još imam pred očima sliku kako Mate sjedi u jendeku između Autobusnog kolodvora i današnje praonice automobila držeći krvavu krpu na sljepoočnici. Ušavši u kolodvorske prostorije uzeo je sliku Josipa Broza zbog kojeg on nije mogao dobiti posao u Eneropetrolu i razbio je. Za uzvrat je dobio pepeljaru u glavu. Tko se dana sjeća i tko spominje ove prvoborce Hrvatske Države i tko danas zna da je Mate Jerković robijao zato što je imao značku na reveru na kojoj je bio kockasti hrvatski grb, kako bi danas neki rekli šahovnica
Oni nikada neće biti pozvani na bilo koji domjenak pa čak ni na domjenak u Pločama povodom osnivanja prvog općinskog odbora HDZ u Hrvatskoj, a kojeg osnivanja ne bi bilo nikada da se oni već tijekom 1989. godine nisu upisali u Hrvatsku demokratsku zajednicu.
Hoće li ih itko pozvati da se druže, ranije s Lukom Bebićem, a ovih zadnjih godina s Brankom Bačićem povodm tog povijesnog sastanka u restoranu „Čarli“ u Baćini? Dakako da neće nitko!
Ne mislim nijekati zasluge mnogih koji su bili u prvim borbenim redovima za obnovu Hrvatske Države, bilo puškom u ruci, bilo na raznim dužnostima u Hrvatskoj vojsci i Hrvatskoj Državi.
Ali, pitam se hoće li itko spomenuti oni golemi broj hrvatskih ljudi bez kojeg ne bilo Hrvatske države? Dosad ih se uopće ne spominje ili ih se spominje rijetko.
Hoće li itko iz stranačkog vrha doći i odati priznanje onima koji za svoju ulogu u osnivanju HDZ i obnovi Hrvatske Države imaju neprocjenjivu ulogu? Jer bez njih, da ponovim, Hrvatske demokratske zajednice, pa ni Hrvatske Države ne bi ni bilo.
Oni ne traže položaje u državi i politici, ne traže da ih se namjesti na radna mjesta na kojima će svoje usluge naplatiti.
Oni ne traže puno, traže samo jednu riječ: Hvala!
Ako u njihovo ime mogu nešto reći. Predlažem da se članovima Hrvatske demoratske zajednice koji su postali njezini članovi u sam osvit turbulentnih društvenih promjena i rušenja komunističkog sustava, oda posebno priznaje kao onima koji su prepoznavši znakove vremena i osjetivši bilo Hrvatskog naroda odmah, već 1989. stali u prve borbene redove, dakle onima koji su u neravnoj borbi dali puni obol ukupnoj pobjedi, pobjedi za koju su neki od njih dali i svoj život.
Piše: Neven Vicić
Stavovi i mišljenja iznešena u napisanom komentaru su osobni stavovi i mišljenja autora i ne odražavaju nužno mišljenje i stav portala rogotin.hr