Često dopiru do nas vijesti o susretima raznih državnika. Bude tu svečanosti uz zvuke himni njihovih država, sve to ukrašeno nacionalnim zastavama. Uz širok osmjeh i stisak ruke potpisuju se razni ugovori suradnje na kulturnom, sportskom, ekonomskom polju. U novije vrijeme se ističe i vojna suradnja. Sve to budi nadu u bolje odnose i ljepšu budućnost. Da bi se taj susret, ti potpisi suradnje stavili na papir, tiha diplomacija i neviđene mjere osiguranja na tome su radili mjesecima. To nije nikakova novost.
„Kao što mati tješi sina, tako ću i ja vas utješiti“
I Isus je slao pred sobom učenike da mu priprave put, kako nas obavještava sveti Luka. „Nakon toga odredi Gospodin drugih sedamdeset dvojicu učenika i posla ih po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći. Govorio im je: „Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju. Idite! Evo, šaljem vas kao janjce među vukove. Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće. I nikoga putem ne pozdravljajte“. (Lk.10.1-3).
Njihovo oduševljenje s Isusom bilo je veliko te su bili spremni na sve što je od njih tražio. Propovijedali su o kraljevstvu Božjem. Bilo ih je koji su ih gostoljubivo primili i njihovo naviještanje s zanimanjem pratili i prihvatili. Neki bi im se suprostavljali. Oni sveudilj naviještaše: „Približilo vam se kraljevstvo Božje“. (Lk.10.9.).
Kad su se sa zadatka vratili, oduševljeno su izvijestili da im se i zli duhovi pokoravaju na spomen Isusova imena. Isus im odgovori da se više raduju što su im imena upisana na nebesima.
Sam Bog je imena Isusovih učenika zapisao u knjigu života. Ova slika o popisu uzeta je iz ondašnje kulture u kojoj su države ili gradovi popisivali imena svojih državljana ili građana. Bog priprema nebesku slavu svima onima koji ustraju na Isusovom putu. Ovo je poziv na radost ne samo zbog onoga što Bog po nama izvodi, nego što je izveo u nama.
Put do uspjeha nikad nije bio lak. I u najtežim trenucima ne kloni duhom. Put neba diži svoje čelo odakle ti dolazi poruka: „Kao što mati tješi sina, tako ću i ja vas utješiti“. Bog se uspoređuje s majkom koja tješi svoje ucviljeno dijete. Božje kraljevstvo donosi sveopći mir, ljubav i zadovoljstvo među ljudima.
Isus želi da njegova riječ dopre do svih ljudi. I ti si je dužan prenositi. Zahvali Bogu što si je stjecajem raznih okolnosti već spoznao, kako bi druge mogao poučiti riječju i primjerom životnog svjedočenja.
I na sudu se kao dokaz traži svjedočenje dva ili više svjedoka. U životu su to u prvom redu roditelji koji s ljubavlju koja je „stečena do nogu Gospodinovih“, pomažu svojoj djeci u hodu kroz život.
„Zato Isus šalje po dva učenika pred sobom u svaki grad i svako mjesto kamo je kanio doći“. Učenici trebaju propovijedati Isusa, a ne sebe.
Isus traži da njegovi svjedoci svojim načinom odijevanja, putovanja, odsjedanja i ponašanja usmjeravaju ljude na duhovne vrijednosti. Oni trebaju putovati lagano opremljeni i zadovoljni skromnim smještanjem: nuditi nadu i ozdravljenje, a ne osudu, navještavati i davati mir Božji. U toj uzvišenoj zadaći ne smiju ustuknuti pred teškoćama. Zadaću treba obavljati bez odgađanja. Ne smiju gubiti vrijeme s „besposličarima“ kojima nije ni do kakove spoznaje, kojima je jedino važno „da im prođe vrijeme“.
„U koju god kuću uđete, najprije recite: Mir kući ovoj!“
Iz životnog iskustva znaš da kada obavljaš neki važan posao, ne želiš da te bilo tko ili bilo što ometa u tom zadatku. Odbijajući druge nije znak kršenja pravila uljudnog ponašanja, nego izraz hitnosti zadatka.
Podlaganjem volji Božjoj idemo sigurnim putem osobnoj i zajedničkoj sreći. Uspjeh propovijedanja ovisit će ne samo o suradnji navjestitelja koji se trude oko vjerodostojnosti svjedočenja nego i o njihovoj molitvi. „U koju god kuću uđete, najprije recite: Mir kući ovoj!“. (Lk.10.5.).
U životu čini sve kao da o tebi sve ovisi, a moli se Bogu kao da o njemu sve ovisi, i uspjeh neće izostati. Isus od Oca poslani šalje druge kao svoje glasnike da njegovom snagom uključuju ljude u Božje kraljevstvo.
Bitka između dobra i zla događa se stalno. Ti to iz dana u dan dobro osjećaš.Gospodin Isus treba nas. Po nama ga ljudi našeg vremena doživljavaju.
Svaki dan je dan Božje žetve. Zapamti, dobra i dobrote nikada previše. Kako tko sije, tako će i žeti. Ne bismo trebali bespomoćno čekati pojavu Božjeg mira. Dužni smo obavit dio povjerene nam zadaće.
Nije pošteno „dičiti se tuđim perjem“, a niti uživati na „tuđim lovorikama“. Odanost Bogu čini nas sretnima i sigurnima. Svojim čestitim životom – mirnim, dostojanstvenim pristupom, potaknut ćeš sugovornike da se upitaju odakle ti to, te će ukloniti sve što njihov mir narušava. Tako postaješ donosioc mira.
Nezasitno je naše srce koje uvijek teži k višemu – boljemu, nikad u potpunosti zadovoljno postignutim, te sa svetim Augustinom možemo reći: „Nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi, o Bože!“. Doista, jedino Bog može pravo usrećiti čovjeka.
Nekad misijski krajevi danas sve više postaju evangelizatorski, a nekoć evangelizatorski dijelovi svijeta iz dana u dan su sve više misijski. Stari kršćanski narodi sve manje imaju svoj oslonac u Bogu. Stiše ih „plaćanje računa“ nedosljednom življenju vjere. „Sol je obljutavila, a svjetlo izgubilo sjaj“.
Upitaj se što je s tobom? Imaš li snage podići svoj glas protiv nepravde, protiv nemorala, ili te ušutka okolina govoreći: „Šuti i radi svoj posao, a nas pusti na miru! Što te briga za nas?“. Danas se može čuti: „Neka Crkva radi svoj posao i neka se ne miješa u svakodnevicu života!“. Vjera se želi izbaciti iz javnog života.
Ne budi sebičan. Briga za opće dobro neka ti bude svakidašnja briga. Ne budi zarobljenik stvarima ovoga svijeta, koje bi te sputavale u radu koji ti je povjeren.