I mi imamo svog kovača. Nije oni u Sinju Kotromanović jedini u Dalmaciji. To vam je Bruno Medak u Borovcima. I još nešto, naš Bruno vam je i kovač i puškar a to vam je velika razlika od samoga kovača.
Tako su nam pojašnjavali Neretvani trudeći se dokazati da i oni imaju svoga kovača iako odavno nema konja za potkivanje a i kovačke usluge se sve manje traže. Istina, obrađuje se zemlja i treba motika i dikela ali danas toga ima kupiti u svakoj većoj trgovinu pa se ljudi snalaze tako a o kovačkom zanatu koji je pred izumiranjem nitko ne vodi puno računa. Bruno je kovački zanat preuzeo od svoga oca a on od svoga, tako da se kovačija u ovoj obitelji prenosi generacijama. No, pedesettrogodišnji Bruno je definitivno zadnji kovač budući da za ovaj zanat nema interesa u dolini Neretve pa ni šire.
Naš sugovornik je samozatajan lik ali genij što se tiče kovanja, puškarstva i još tako nekih majstorijama i sitnih popravaka tako da ga poznaje pola doline Neretve. Živi u naselju Borovci u općini Kula Norinska, malom mjestu u neretvanskoj zagori u kojem stalno prebiva tridesetak stanovnika. Nije ga baš lako ni pronaći. Do njegove kuće se dolazi uskim makadamskim putem i već pri samom dolasku u oko upada objekt u kojem se nalazi kovačija.
Zapravo to mu je hobi jer od kovačkog zanata se ne može živjeti.
Njegova radionica puna je starih alata, starih im preko stotinu godina od kojih su neki i danas u dobroj funkciji poput stare kovačke stege koja je napravljena od izdržljivog materijala da i danas dobro podnosi udarce čekića.
Bruno je radio je na obližnjoj farmi koka dok ona nije propala. Sada je na zavodu za zapošljavanje na posebnoj skrbi do mirovine.
Usput se bavi kovačkim zanatom premda se od njega baš i ne može živjeti.
– Ma nema vam tu neke zarade. Radim isključivo po narudžbi. Ako netko dođe da mu treba motika onda mu je iskujem-govori nam Bruno pokazujući preko 150 godina star kovački stroj, mjeh za upuhavanje zraka kojim vješto rasplamsava vatru.
Dok je Brune u Borovcima, kovački zanat neće izumrijeti u ovom dijelu Dalmacije. A kovački zanat uz fizičku snagu, kondiciju i izdržljivost zahtijeva određeno znanje i vještine poglavito oko vrsta materijala, kakav je materijal, da li se lako obrađivati može li se kaliti. Bruno je jake volje i u njegovoj kovačnici na samom kraju naselja Borovci i u ovim vrućim ljetnim danima odjekuje ritam nakovnja i čekića, u što smo se i sami uvjerili.
– Jeste li vi došli da vam iskujem motiku-pita nas zagonetno dok potpiruje vatru koja sve hoće neće. Ipak, drveni ugalj je uhvatio i vatra u kovačnici već plamti.
– Nismo, spremno dogovaramo a Bruno vješto hvata kliještima komad čelika koji će pod udarcima njegova čekića postati motika. I za samo nekoliko trenutaka počeli su odjekivati udarci čekića i nakovnja. A da bi bila dobra motiku na kraju valja i zakaliti i tek tada se sa njom može poći u polje.
Na velikim vrućinama od 38 Celzijevih stupnjeva, temperatura uz kovačku vatru penje se i do 55 stupnjeva, ali Bruno se ne žali. Navinuo je na ovakvu vrućinu a osim morika izrađuje i kosore, i kose za košnju trave. Iako su u modi trimeri kojima se kose obrve u polju i trava po voćnjacima ljudi traže i obične starinske kose. One su dobre za kositi pod vodom i velika je potražnja za njima- govori nam Bruno, koji se još od djetinjstva, otkako je prohodao, vrti oko nakovnja i mjehova. Faktički je samouk u ovom zanatu no ni stariji ni iskusniji kovači ne bi mu mogli parirati u poslu.
– Znate kako je to bilo na selu. Kako dite sam se tuda igrao. Uvik nešto kovao uz oca i tako se rodila ljubav prema kovačiji-otkriva nam. A Bruno će vam u tili čas klepatii i iskovati kosire, špice, motike, sjekire, lemiše, mesarske noževe, škare, baglame., naravno ako vam i kad vam nešto od toga zatreba.
Kažu da su lovački i kovački najstariji zanati. Bruno je kovač nije lovac ali sa lovcima se često susreće. Manje je poznato da je on i puškar, čovjek koji popravlja uglavnom lovačke puške i karabine. Jedini u ovom dijelu Dalmacije i Hercegovine. Također samouk i u ovom poslu sa istančanim osjećajem za preciznost koji mu je zapisan u genima. Zanimljivo je spomenuti, premda nema izravne veze sa ovom pričom da je Ministarstvo obrazovanja ukinulo smjer puškar u srednjim školama budući nije bilo zainteresiranih učenika koji bi ga pohađali. No, Brunu to ne zabrinjava jer on je na usluzi svima kojima je potrebno popraviti ili reparirati pušku.
A kako je otkrio da se razumije i u oružje-pitamo ga.
– Bilo je to u Domovinskom ratu, kad je bio mobiliziran u Hrvatsku vojsku, kazuje nam.
Na terenu se tako znalo dogoditi da puška zakaže, da se zakoči i onda bi je Bruno strpljivo rastavljao i popravljao. Jednom je popravio i mitraljez koji se bio zakočio. Kad su zapovjednici vidjeli da zna popravljati oružje više nije išao na teren već mu je glavno zadužene bilo popravak pušaka. I tako je to krenulo. No tako je bilo u ratu ali ljubav prema oružju Bruno je nastavio i u miru popravljajući lovačko oružje i eventualno neko trofejno.
Popravljao je i optički nišanski mehanizam a u slučaju potrebe u svojoj kovačnici znade izraditi i novi dio i zamijeniti ga. Rezervne predmete za puške izrađuje od čelika, koji obrađuju zagrijavanjem i drugim potrebnim alatima.
Puške mu na popravak donose iz čitave doline Neretve pa i preko granice iz Hercegovine. Često izađe u susret i policiji kad im oružje zašteka i treba ga brzo popraviti. No, naglašava da za to nema posebna ovlaštenja niti certifikat te da zapravo na taj način pomaže ljudima a u slučaju većeg kvara na oružju moraju potegnuti do Zagreba ili Splita.
Kovački zanat, kao i mnogi drugi zanati, danas polako posustaje u trci sa novim tehnologijama. I ovaj zanat bez kojeg se do prije pedesetak godina nije mogao zamisliti život čovjeka, posebno na selu, polako izumire. Ali dok je entuzijasta i zaljubljenika u starinu poput Brune Medaka naseljem Borovci i neretvanskom dolinom odjekivati će udarci čekića i nakovnja.
Piše: Stanislav SOLDO