Kada se ljudi u Bristu ne mogu složiti oko nekoga važnog datuma ili događaja u zadnjih šest desetljeća u njihovome mjestu, nakon što, onako po južnjački, zaoštre stvari, odu u kuću Nedjeljka Veže kako bi se uvjerili tko je u pravu.
Jer, relevantno je ono što piše u dnevnicima kroničara ovoga maloga dalmatinskog mjesta. A tih dnevnika Nedjeljko je za života napisao preko 40 i u njima su navedeni brojni događaji i datumi iz prošlosti Brista, pa čak i podaci o tome kakvo je bilo vrijeme određenoga dana. Npr. na polnoćki 2005. godine u crkvi svete Margarite u Bristu bilo je točno 150 vjernika, a pričestilo se njih 104. Na misi za Božić od 118 vjernika pričest je primilo njih 92-oje. I, kiša je padala cijeli dan.
Tako je punih 61 godinu Nedjeljko svakoga dana zapisivao barem dvije-tri misli iz Brista u svoje dnevnike, je li netko umro, gdje je bio sprovod, koliko je točno ljudi bilo na sahrani, gdje je grob pokojnika, tko se i kada rodio, krstio, pričestio, krizmao itd. Kada su u pitanju sprovodi, crnim kružićima su označeni oni bez vjerskog obreda, a križem oni na kojima je bio svećenik. Vjerski blagdani i nedjelje označeni su crvenom tintom.
Nedjeljko je umro 2017., u 91-oj godini života, a u njegovoj rodnoj kući uz samu brišku plažu, u sobici na katu, leži jedan dio povijest Brista. Čuva je Tonći, jedan od trojice Nedjeljkovih sinova (uz dvije kćeri). „Otac je počeo voditi dnevnike 1. siječnja 1956. i radio je to do zadnjeg dana života, čak i u vrijeme kada je, u nekoliko navrata bio u bolnici. Tada bi pisao zabilješke na papirićima i onda bi, poslije povratka kući, sadržaj prepisivao u svoje knjige.
U početku je dnevnike pisao naliv perom, a kasnije kemijskom olovkom, što mu je umnogome olakšalo posao. A kako je počeo pisati? Nema određenog razloga, jednostavno se tako dogodilo, ali, kada je počeo nikada više nije prestajao. Nakon napornog dana, došao bi u svoju sobu i prije spavanja obavezno su se zapisivala događanja toga dana. Jako je to volio. Bio je čovjek staroga kova, radnik, težak, izuzetno discipliniran u svemu pa i u pisanju. Nije kod njega bilo da nešto započne pa ostavi. Sjećam se da nama braći nikada nije zabranjivao izlaziti do kasnih noćnih sati, ali se znalo da je ustajanje u pet ujutro i da se ide raditi“, prisjeća se Tonći.
U svome životu Nedjeljko se bavio raznim poslovima, radio je u uljari u Bristu kao motorista, prevozio je hranu i druge potrepštine brodom iz Metkovića i Makarske dok nije izgrađena Jadranka magistrala, bio je ribar, ali cijeli svoj život bavio se poljoprivredom. „Desetak dana prije njegove smrti zajedno smo sadili kapulu, a, po njegovoj izričitoj želji, on je brazdao i zatrpavao. Brazde su morale biti „po špagu“. Mogao je raditi dan noć, najgore bi mu bilo kada je padala kiša.
Tada bi vrijeme kratio krpanjem mreža. Mogu slobodno reći da mu je cijeli život u rukama bila motika i mašklin. A u džepu je uvijek nosio lukić (mali nožić), novac, šibice i maramicu. Jedino bi lukić ostavio na prozoru kada bi nedjeljom išao na misu“, kaže Tonći i ističe kako je njegov otac volio i zapjevati u društvu uz ribu i vino. „Održavao je odnose sa svojim prijateljima, često su se družili. Otac je „sa strane“ uvijek imao kutiju cigareta ako zatreba prijatelju, jer se on odrekao duhana odjednom, nakon što je punih 25 godina pušio četiri kutije dnevno“.
Tonći je od oca naslijedio brojne vrline, ali ipak nema volje nastaviti voditi dnevnike o događanjima u svome mjestu. Zadovoljit će se čuvanjem postojećih i ujedno čuvanjem uspomene na svoga oca i njegov doprinos rodnome mjestu.
Reportažu o Nedjeljku Veži možete pročitati u novome broju Makarske kronike (utorak)