KOGA BRIGA ŠTO SRBIJA MORA NEMA

0

neven vicicMogli bismo na prste jedne ruke nabrojiti države koje sa svih strana okružuje kontinent, a da nemaju apiracije izaći na neko od mora. Napose im je interes proširiti svoju zemlju ne neko od takozvanih toplih mora.

Tijekom stoljeća ta nastojanja pošla su za rukom Rusiji koja je od Crnog mora bila udaljena miljama i na njegovim obalama Rusa uopće nije bilo, dok danas nitko pripadnost tog područja Rusiji ne spori. Najnovije, zauzimanje Krima koje, istina mnoge svjetske sile ne priznaju je svršen čin i kroz dogledno vrijeme to nitko neće dovoditi u pitanje.

Danas više europskih država nema izlaz na more. Ta činjenica, primjerice Švicarskoj uopće ne smeta da ima trgovačku pomorsku flotu.

Mađarska je jedna od zemalja koja nema izlaz na more i koja danas ne pokazuje pretenzije na bilo čiji dio morske obale, makar sa sigurnošću možemo tvrditi da se to odnosi samo na jugozapad, u prošlosti je takve želje imala itekako. U Hrvatskoj je još uvijek živa uzrečica „Koga briga što Mađarska mora nema“.

Dok su Trst i Pula bile austrijske luke, prva kao trgovačka, a druga kao vojna, čuvena „Riječka krpica“ omogućila je Ugarskoj svojatanje Rijeke u koju je uvodila mađarski jezik, gradila velebne zgrade, a željeznicom povezala ovaj lučki grad s Budimpeštom. U Rijeci je primjerice rođen i Janoš Kadar kasniji mađarski komunistički čelnik. Danas, bez obzira što se u toj državi crtaju zemljovidi na kojima su prikazane zemlje koje su nekada pripadale Ugarskoj kao što je primjerice  Erdelj (Transilvanija) i još neke koje jesu ili nisu u prošlosti bile dio neke Velike Mađarske, na Rijeku nitko nema aspiracija osim pojedinaca i nekih skupina, u Italiji dakako.

Vratimo se temi iz naslova. Proširivši teritorij na Srijem, Banat i Bačku na sjeveru, Crnu Goru na jugozapadu, srpska je politika je nakon velikih prekrajanja „Starog kontinenta“ za navodne zasluge u ratu dobila „Staru Srbiju“ (Kosovo) i „Južnu Srbiju“ (Vardarsku, danas Sjevernu Makedoniju).

To dakako srpskoj državi nije bilo dosta. Glavna joj je meta bio Solun. Ovaj grčki grad pod imenom Tesaloniki u kojem je živjela znatna makedonska manjina bio je u srpskim planovima odabran kao luka za izlazak na toplo more. U tomu su donekle i uspjeli. Potpisan je ugovor na sto godina kojim je Srbiji dodijeljen dio luke, koji je bio eksteritorijalan i koji se nazivao „Srpska“, kasnije, prozvana „Jugoslavenska slobodna zona“. Ovaj ugovor istekao je tek u SFRJ. Nažalost po Srbe, stvarnog učinka, zbog slabih prometnih veza nije ni bilo. Za nepovjerovati je da su još u Kraljevini Srbiji pravljeni planovi povezivanja ove zemlje sa Solunom vodenim putem.

To dakako nije bilo dovoljno. Još ranije pravili su se planovi za izlazak Srbije na Jadransko more. U bivšoj državi, mimo svih gospodarskih razloga, Beograd je povezan željeznicom s Barom u Crnoj Gori. Poznati su stihovi „novokomponovane pesme“ Braće Bajić koji glase: „Pola veka Srbadija čeka, voz da pođe, na more da dođe“. Iako tada kao i danas i to bez obzira na značajno smanjenje voznih tarifa, ova pruga nije mogla konkurirati Pločama, Rijeci i drugim slovenskim i talijanskim lukama, prvenstveno Kopru i Trstu.

U Domovinskom ratu očita je bila težnja zauzimanje hrvatskog juga s lukama u Pločama i Šibeniku. Zadar je bio u pričuvi jer Gaženica još nije bila izgrađena. Srećom, a na njihovu žalost to im nije pošlo za rukom.

Još jedna varijanta je bila u igri od prvih dana. To je izlaz na Jadran na sjeveru Albanije. Ovih dana na više srbijanskih internetskih portala raspreda se ova mogućnost, a i navode se međunarodni faktori koji navodno podupiru ovu ideju. Vjerojatno uz uvjet priznavanja Kosova Srbija bi dobila sjever ove države u kojem  su navodno Srbi većina te koridor na sjeveru Albanije koji bi ih doveo na Jadran. Preševska dolina u Srbiji u kojoj živi velika većina Albanaca i koja graniči s Kosovom uopće se ne spominje.

Skadar je davna želja srbijanske ekspanzionističke politike Kraljevine Srbije, a nakon toga jugoslavenske države bez obzira zvala se Kraljevina SHS, Kraljevina Jugoslavija, FNRJ ili SFRJ.

Danas, nakon toliko godina poslije svršetka I. svjetskog rata mogli bismo spomenuti šaljivu zgodu. Kad je Austrougarska objavila rat Srbiji, Crna Gora je objavila rat „crnožutom monarhiji“ i odmah napala – Skadar.

I da zaključim. S vremena na vrijeme Srbija pokazuje pretenzije izlaska na toplo Jadransko more. Kako je „slomila zube“ na zapadu, opet se okreće jugozapadu, ka Skadru za koji kažu da je tako i tako srpski jer su ga gradila tri brata Mrnjavčevića. A ono što je u narodnoj pjesmi oni obično drže zdravo za gotovo. Što o tomu misle u Crnoj Gori ne zna se.

S obzirom da više nema „Riječke krpice“, nema mađarkog jezika na željeznici, nema više mađarona i ne treba spaljivati mađarsku zastavu, uzrečicu bismo mogli promijeniti u „Koga briga što Srbija mora nema“!

Piše: Neven Vicić

Share.

About Author

Comments are closed.