Milutin Skender iz Brista najbolji je primjer kako bolest, glad, siromaštvo i težak životni put ne mogu u čovjeku ubiti optimizam, vedar duh, radost i smisao za šalu. U svome dosadašnjem životu savladao je sve nedaće koje su mu se ispriječile na putu i, umjesto da se žali, širi optimizam i piše, među ostalim, o šaljivim događajima i o ljubavi. I sada je o tome izdao i knjigu poezije „Ljubav u srcu“.
Teška neimaština u djetinstvu
A put do večeri prezentacije knjige u Zavičajnoj zbirci Gradac bio je dug i trnovit. Kao sedmo dijete u obitelji Ive i Mate Skendera, rođen u staroj kući pokraj mora u briškom predjelu Blatnice, Miltun je djetinstvo proveo u potpunoj neimaštini, baveći se poljoprivredom i ribarstvom. „U prva četiri razreda Osnovne škole u Bristu učili smo kako se pravi i krpa mreža, pletenje korpi, lijepo pisanje i slične stvari. Bili smo toliko siromašni da nismo mogli kupiti crnilo za pisanje, pa sam ga uzimao od učiteljičina nećaka, a u bilježnici sam brisao prethodno napisani kako bih oslobodio prostor za nove tekstove. Otac mi je radio kao nadničar, zidao kamene međe i pokrivao kuće kamenim pločama, a uz to smo obrađivali ono malo zemlje na kojoj su bili bajami, smokve, masline, trešnje i višnje. Sušili bi ribu i zimi je jeli s krumpirima, a majka je tkala sukance, pokrivače i ćilime i mijenjala ih za prehrambene proizvode.
U to vrijeme učio sam pokraj uljane svijeće, a za igru su mi služile franje, ručno vreteno i krpeni balon.“, prisjeća se Milutin. Peti, šesti i pola sedmog razreda pohađao je u Gradcu pješačeći tri kilometra do škole, a onda je školovanje nastavio u Pločama gdje je stanovao kod sestre i zeta, koji ga je upisao u vojnu školu u Divuljama 1961. godine. Bio je na torpednim čamcima, a zbog odličnog uspjeha upisao je četverogodišnju Akademiju. Međutim, zbog bolesti, s broda je upućen na Akademiju gdje je predavao pitomcima iz alžirske, bangladeške, libijske i jugoslavenske ratne mornarice. Na kraju se, kao kapetan fregate, morao umiroviti zbog bolesti, imao je četiri teške operacije i jedva se spasio. Kćerka Anita, koju je, kao i sina Darka, dobio u braku s suprugom Ivankom, zove ga „čovjekom s devet života“, jer je puno puta bio u opasnosti, a jednom ga je, 80-ih godina prošloga stoljeća, nakon havarije u olujnoj noći spašavao vojni brod.
Početkom Domovinskog rata javio se tadašnjem zapovjedniku HRM-a admiralu Sveti Letici, koji ga nije primio jer je bio „donekle zbrinut“, a većina njegovi kolega ostala je „na putu“. Poslije toga godinama nije imao mirovinu, pa je morao raditi na turističkim brodovima. Ipak je promoviran u čin kapetana fregate HRM-a.
Nemirna duha i nošen željom za radom i stvaranjem uvijek je pisao, a kako kaže inspiracija mu je dolazila na najrazličitijim mjestima, uključujući i WC, pa je sa sobom uvijek nosio olovku i papir. Njegova knjiga poezije podijeljena je u tri dijela. Prvi je posvećen rodbini, prijateljima i poznanicima, te raznim događajima, drugi dio odnosi se na Domovinski rat, a u trećem, po kojem je knjiga i dobila ime, govori o ljubavi. „Kada sam pisao, nisam razmišljao o izdavanju knjige, na to me potakao moj prijatelj Rade Raguž, koji je pomogao u tehničkoj pripremi i tiskanju u Sloveniji, gdje živi.
Zahvalio bih i članovima moje obitelji, Uresnom društvu Gradac, sponzorima i svima koji su mi pomogli“, rekao je Milutin, koji se uz pisanje bavi slikarstvom i fotografiranjem. Zavičajna zbirka Gradac financijski je podržala izdavanje ove zbirke poezije dajući podršku lokalnom, zavičajnom stvaralaštvu ovoga kraja. „U vremenu kada se poezija sve rjeđe čuje, promocija ovakvih zbirka pravi je privilegij. Zavičajna zbirka Gradac i Općinska knjižnica Hrvatska sloga sretne su što su bile kamenčići u mozaiku onih koji su omogućili da ova dugo i brižno stvarana zbirka ugleda svjetlo dana“, rekla je Mirjana Andrijašević, voditeljica Zavičajne zbirke.
Problemi zbog imena
Milutin je dugo imao problema zbog svoga imena, a jedno vrijeme bila mu je i isključena struja. No, zanimljiv je način na koji je dobio ime, jer su njegova braća i sestre dobila imena Roko, Ante, Milka i Marija. Tijekom Drugoga svjetskog rata od bolesti su mu umrla dva brata, Miroslav i Dragutin, pa je jedna od sestara predložila da se dijelovi ta dva imena spoje u Milutin, kako je i učinjeno.
Reportažu o Milutinu Skenderu možete pročitati u novom broju Makarsku kronike (utorak).