Smrt je teška. Ne samo teška tema. Nego težak događaj. Teška trauma. Možda je zato križ tako blizak i proširen znak kršćanstva. Bog nam se približio i po samoj smrti. Ponudio drukčiji pogled i način gledanja na smrt.
Naišao sam na možda malo bizarno razmišljanje jednog redovnika. Većinu života se bavio problemima smisla života, osobito pitanjem patnje i umiranja. Napisao je taj redovnik i knjige na tu temu. Govorio često na tu temu. Nastupao. Održavao seminare. I onda je ostavio negdje zapisano kako bi volio umrijeti u patnji i da bi volio snimiti svoje posljednje trenutke. Zašto? Da se i sam uvjeri bi li još uvijek vjerovao i tvrdio sve ono što je vjerovao i tvrdio dok je bio zdrav i dok nije trpio veliku bol.
Postoji jedna pjesma američke skupine ‘Black Eyed Peas’ koja nosi naziv ‘Where is the Love?’ (Gdje je ljubav?). U toj pjesmi pisac stihova pita slušatelja.: »Možeš li ti živjeti onako kako propovijedaš?» Vjerujem da je puno lakše govoriti drugima kako se treba ponašati, nego i sam provoditi u djelo ono što govorim. Puno lakše, smislenije, ljepše izgledaju izgovorene riječi, negoli dani kad naše riječi doista dođu u kušnju.
Smrt nije iznimka. Smrt rijetko kad bude lijepa smrt. Čak i kad joj tepamo da je lijepa. Čak i kad kažemo za nekoga da je doživio lijepu smrt. Smrt donosi sa sobom izazove za koje nismo ni znali da postoje. Mijenja stvarnost onakvu kakvu poznajemo. Život postaje drukčiji. Netko je bio tu. Netko je postojao. Netko je živio među nama. A sad toga nekoga nema. A mi koji ostajemo iza naših pokojnih se moramo naučiti kako živjeti bez njih. I kako se nositi sa svim onim što smrt donosi.
A smrt, između ostaloga, je zbunjujuća. Ostavlja čovjeka bez odgovora. Ili barem bez onih odgovora koji bi zadovoljavajuće odgovorili na pitanja koja imamo. Smrt proizvodi puno emocija. Ljutnja. Tuga. Osamljenost. Smrt donosi suze. Šutnju. Povučenost. Izgubljenost. čovjek ponekad otupi. Ogluši. Zanijemi. Problijedi. Osijedi. Ostari…
I teško se nositi sa smrću bliske osobe. Jer, bez obzira kako se nosili sa smrću nama bliske osobe, to tu osobu neće vratiti. Neće se ništa promijeniti. Netko reče da nakon smrti uvijek ostane praznina. Tu prazninu ne možemo promijeniti ili popuniti nečim. Jedino što možemo jest – naviknuti se na nju…
Naša vjera nam pomaže, ne vratiti naše drage iz smrti u život, nego dati značenje i životu i smrti. Isusov život i Isusova smrt daju novu perspektivu, novi način gledanja na život i na smrt. Ponekad se zna pojaviti problem da ljudi nakon smrti bliske osobe ne mogu ni moliti, ni ići u crkvu, niti slušati što im vjera, Isus Krist ili Crkva nude kao utjehu.
Smrt je snažan događaj koji duboko potrese čovjeka. I svaki čovjek na svoj način procesuira smrt i gubitak voljene osobe. Ponekad znamo bolje reći drugima kako se mogu/trebaju nositi sa smrću, a kad se sami nađemo u takvoj situaciji, ponašamo se i mislimo totalno drukčije. Ponekad smrt bliske osobe dođe kao gušenje. Gušenje koje me ne ostavlja na miru. Gušenje koje ostavlja trag smrti i na onima koji su još živi…
Smrt je teška. Ne samo teška tema. Nego težak događaj. Teška trauma. Možda je zato križ tako blizak i proširen znak kršćanstva. Bog nam se približio i po samoj smrti. Ponudio drukčiji pogled i način gledanja na smrt. Čak i kad teško shvaćam zašto je smrt tu. Čak i kad nema na vidiku odgovora na moja bezbrojna pitanja. Kao ni na ono najvažnije. Zašto?
Osobno molim i tražim Božju blizinu. Ne nužno odgovore. Samo blizinu. Ne znam i nisam siguran hoće li to biti dovoljno kad ja budem umirao. Molim da to bude dovoljno. Njegova blizina. Ne nužno riječi i objašnjenja. Samo blizina…