Franjevački samostan svete Marije u Zaostrogu, najvažniji i najpoznatiji spomenik Zaostroga i cijeloga Makarskog primorja, i ne samo njega, u svojoj je burnoj prošlosti proživio mnoge teške trenutke, ali vrijeme nakon Drugoga svjetskog rata sigurno je predstavljalo jedno od većih iskušenja u dosadašnjih preko 550 godina djelovanja. Svjedoče to zapisi iz staroga samostanskog Ljetopisa, koji se jedno vrijeme, zbog straha od „oslobodilaca“ nije ni vodio.
Igrali nogomet s inkunabulom
Prelistavajući stari Ljetopis možemo pročitati kako su 1947. godine djeca iz Dječjeg doma u samostanu (bio je to novi dio samostana koji je narodna vlast prisvojila), „radila mnogo štete i
mnogo neprilika. Među ostalima su i knjige iz biblioteke na drugom katu iznosili i uništavali, dapače i s jednom inkunabulom na nogomet igrali. To je učinilo da smo u rujnu 1947. knjige i ormare prenijeli k nama u stari samostan“.
Dalje ljetopisac bilježi kako su „dana 3. lipnja 1948. godine pitomci iz Dječjeg doma, smješteni u samostanu u svećeničkom dijelu, razbili križ s ulaznog luka na početku Šetala (dio puta koji vodi od glavnog ulaza samostana prema moru op.a.) ispred samostana i bacili ga u more. Također su razbili u komadiće kip Gospe Lurdske u spilji u Skadarišću“. Križ je izvađen iz mora tek u ljeto 1953. godine, podnožje križa godinu dana kasnije, a koncem 1955. godine križ je postavljen na grob pjesnika fra Ivana Despota ispred samostanske crkve.
„Niko ji ne more srušit!“
No ti i drugi slični događaji nisu pokolebali vjernički puk, što su primijetili i čuvari socijalističke revolucije. Tako je ostalo zapisano da je 1947. godine jedan protivnik vjere i samostana (njegovi podaci su zapisani u Ljetopisu) rekao „vidjevši župnika Štambuka kako kopa da im B… njihova, ko će ji pobjedit! Evo ovi kopa, oni kuva (Tičić), još jedan u paši (Modrić), a drugi u koru Boga moli. Niko ji ne more srušit!“.
Tada su u samostanu djelovali fra Ivan Štambuk, fra Bernardo Tičić, fra Ante Radić i fra Ivan Modrić, brat neklerik.
No, to predstavnike vlasti nije sprječavalo da rade stalnu štetu samostanu i da odnose brojne dragocjenosti kojima se ni danas ne može ući u trag. Jedna od tih dragocjenosti je prsten iz groba poznatoga narodnog pjesnika fra Andrije Kačića Miošića koji je pokopan na glavnom ulazu u samostansku crkvu u Zaostrogu i to u jedan od dvanaest pretinaca velike svećeničke grobnice na čijem je ulazu 1890. postavljena mramorna ploča s natpisom u stihovima fra Gabre Puratića.
Kada je grob opustošen nestao je i dragocjeni prsten. O njemu se nije znalo ništa, sve dok tadašnjeg samostanskog gvardijana fra Branka Brnasa nije iznenadio jedan telefonski poziv, prije nešto više od pet godina.. „Do kraja života ću pamtiti glas starijeg Bjelovarčanina koji mi je telefonom priopćio kako ga zbog jedne davne kupovine jednog zlatnog prstena jako muči nemirna savjest. Želio se iskupiti, popraviti štetu, odlučivši kako će predmet grijeha stare kupnje vratiti tamo gdje mu je mjesto. U samostan, u crkvu iz koje je nakon Drugoga svjetskog rata ukraden, te zatim prodan novom vlasniku. Nije to običan prsten, pripadao je on poznatom čovjeku fra Andriji Kačiću Miošiću. Nakon Drugoga svjetskog rata samostan su poharali, znamo i tko, ukravši pritom matične knjige. Oskrvnuli su i grob fra Andrije i ukrali prsten“, rekao je fra Branko.
Nažalost, sve je ostalo na telefonskom pozivu i misteriozni Bjelovarčanin više se nikada nije javio.