Svi smo se mi nalazili nad otvorenim grobom u kog su položili neku nama dragu osobu. Tuga, tuga se osjeća u zraku – ponekad grobna tišina, čuješ samo otkucaje vlastitoga srca, a ponekad tu tišinu narušava bolni uzdah ožalošćenih. Suze teku i samo teku, teško ih je kontrolirati i zaustaviti. Svaki pokušaj nekog da utješi ucviljenu osobu, izaziva još jači jecaj. Vidi se – tu nema logike ni samokontrole. Objašnjenje smrti nije u našem dosegu. Osjećamo da sve što izgovaramo, nema snagu utjehe. Ma, tko smo mi da dademo odgovor na smrt?… I tako u krug…
„Al u tebe je praštanje da bismo ti služili“
S time se ne smijemo pomiriti, niti nas to može zadovoljiti. Razmišljam i kažem: Ako je slaba ljudska riječ, Božja mora dati odgovor.
Vreva života čovjeka dovodi u nepredviđene zgode i nezgode, te reče i učini nešto što je mislio da mu se to nikada neće dogoditi, pitajući se, što mi bi?
Netko reče da je dolazak na groblje jako koristan za našu izgradnju pogleda u život. Dolazak na sahrane znanih nam osoba potiče nas da svoje misli uspravimo na prolaznost ljudskog života. Svjedoci smo mnogih tužnih sudbina, što nam pomažu da lakše prihvatimo vlastiti udes.
Dobro je prošetati grobljem kad nema tužnih povorki i u tišini razmišljati o prolaznosti života – o smislu života. To će nas učiniti boljom osobom: pristupačnijom, jednostavnijom, skromnijom, blažom, krotkom, poniznijom.
O kako nam veliku i važnu lekciju mogu dati naši pokojnici koji nam poručuju: Bio sam gdje si, a ti ćeš biti gdje sam ja sada. Život kratak, a smrt stalna, njoj se ne zna dan ni čas, ako vrijeme gubiš sada, tko zna, hoćeš li ga imati zadnji čas.
Prorok Ezekiel nam poručuje: „Ja ću otvoriti vaše grobove, izvesti vas iz vaših grobova, narode moj, i odvesti vas u zemlju Izraelovu. I znat ćete da sam ja Gospodin“. (Ez.37.12.). Već tada nam se govori o uskrsnuću tijela u vječnosti.
Kako tko sije, tako će i žeti. Imaj to na pameti i dobro pazi što siješ kako bi tvoja vječnost bila vrijeme uživanja s Gospodinom.
Ako se, Gospodine, grijeha budeš spominjao, Gospodine, tko će opstati? Al u tebe je praštanje da bismo ti služili“. (Ps.130.).
Moje nastojanje oko dobra i tvoje milosrđe učinit će će me sretnim po svu vječnost. Ta spoznaja daje vedri sadržaj mojim danima.
Sveti Pavao nas u poslanici Rimljanima upozorava na dva zakona koji su u nama: „Da, oni koji žive po tijelu, teže za onim što je tjelesno, a koji po Duhu, za onim što je Duhovno: težnja je tijela smrt, a težnja Duha život i mir“. (Rim.8.5-6).
Stoga trijezni budite, bdijte, bdijte i ne dopsutite da tijelo nadvlada duh, koji vas u stvari i čini da jeste to što jeste – čovjek – slika Božja.
Može se čuti kako netko govori: Ta mi se osoba ne sviđa. Nešto me odbija, ne ulijeva mi povjerenje. Naprotiv za nekoga se kaže kako osvaja kod prvog susreta. Vidi mu se u očima da je dobar, iskren, pošten.
Sestre Marta i Marija su pune povjerenja u Isusa koji zrači dobrotom, premda još nisu svjesne tko je On. Zato im Isus kaže: „Ja sam uskrsnuće i život!“. (Iv.11.25.). Ta izjava može dvojako djelovati pitanjem: Zašto si onda dozvolio njegovu smrt, a ono drugo koje im se nameće o uskrsnuću, strah ih je i spominjati.
Kad netko plače, privlači pozornost. Plače se od sreće, a još više od tuge. Plači, neka te ne bude stid, bit će ti lakše. Poznate su i takozvane „krokodilske suze“, kad ih netko lije glumeći tugu i suosjećanje s ugroženim. Kaže se da životinje ne plaču, premda neki i to dovode u pitanje. Plače dakle samo čovjek koji ima srce koje suosjeća. Samo oni „kamena srca“ suzu teško puštaju.
I Isus je plakao kako nam bilježi evanđelje: Plače nad vizijom razorenog Jeruzalema i nad mrtvim prijateljem Lazarom. Plače nad tuđim sudbinama.
Kako su teške, kako bolne suze majke nad teškom sudbinom djeteta, koja ga je snašla. Neprebolne bit će i tvoje suze nad vlastitom sudbinom koju si sam skrivio, što si ne možeš oprostiti. Stoga ne srljaj u provaliju u koju te vodi nepoštivanje Božje zakona. Tko vjeruje živi usprkos smrti.
S tobom ću kamo god ti pošao, Gospodine
„Isus povika iza glasa „Lazare, izađi!“. I mrtvac iziđe, noge mu i ruke bile povezane povojima, a lice omotano ručnikom. Nato Isus reče: „Odriješite ga i pustite neka ide!“. (Iv.11.43.).
Pitamo se, kome je tu Isus „učinio uslugu“? Zar Lazaru koji će opet morati umrijeti, koji će mnogo trpjeti kao živi svjedok Kristove Božanske moći, proganjan od onih koji tu moć Isusu ne priznaju. Možda tužnim sestrama koje su ga već oplakale, a morat će ponovo kad stvarno umre?
Smrt i uskrsnuće Lazara zbilo se kako bi se proslavio Sin Čovječji. I nakon tog vidljivog živućeg dokaza mnogi „ostadoše slijepi“ pokušavajući ukloniti taj dokaz – ubiti Lazara.
Nakon svega se pitamo: O Bože, kako daleko ide ta ljudska zloća? Zašto i dokle tako? Sva pitanja bez smišljenog odgovora. Nameće nam se jedini pravi odgovor: Posljedica je to grijehom ranjene ljudske naravi.
U susretu s samarijankom Isus se pokazuje kao Spasitelj, u ozdravljenju sljepca od rođenja objavio se kao Svjetlo svijeta, dok se uskrsnućem Lazara objavio kao Život i kao Uskrsnuće. Svojim božanskim pogledom i svemogućim glasom prodire do u dubine Lazarova groba i vraća ga u život.
Isus želi sudjelovati u čovjekovoj smrti kako bi je nadvladao svojim uskrsnućem. Sve to iz ljubavi prema čovjeku i njegovoj vječnoj sreći.
U ovome gledamo divnu Isusovu veličinu, ali i njegovu otvorenost za čovjeka, njegovu ljubav i iskreno prijateljstvo.
Isusovo božanstvo, dokazano uskrsnućem Lazara, prožeto je čovjekoljubljem. I oni koji su Isusu radili o glavi, su priznali da je Isus stvarno volio Lazara, što je i dokazao svojim postupkom. Ganut gubitkom prijatelja, povika: „Lazare, iziđi“!. I oživljen mrtvac iziđe iz groba… Čudo neviđeno, nečuveno. Plod je to Isusove moći i ljubavi.
Po krštenju postadosmo i mi Isusovi prijatelji, kao Lazar. O, koje li časti! Budimo svjesni ponosno svjedočeći taj dar Božanske ljubavi. Pokažimo da je istinita ona narodna: „Kaži mi s kime se družiš, pa ću ti reći kakav si!“.
Zar se bojiš svetosti? Možda ti je teško odreći se nekih svojih „slatkih navika“, koje te nisu usrećile, jer da jesu ne bi tražio druge.
Prijatelj poput Isusa se ne odbija, već poput apostola reci: S tobom ću kamo god ti pošao, Gospodine. Znaj da na tom putu treba ustrajati, jer se spašava samo onaj koji ustraje do kraja.
Čovjek nije stvaoren za smrt, nego zan život. O tome nam Bog progovara već na prvim stranicama Biblije.
Želiš život. On ti se nudi. Što još tražiš? Možda „lakši put“, ali to ne ide. Zar je sluga veći od svog gospodara? Isusov put je put križa i privremene smrti i uskrsnuća. To i tebe čeka.
Znaj, na pravom si putu!
