Susreo si se s prijateljem. Ima li što novo, pitaš ga, a on odgovori: Ima, ima. Pa reci mi što ima? To je još tajna. Kakva tajna, zašto mi onda uopće spominješ? Znaj, reći ću ti, ali nemoj nikome kazati.
Isus dolazi k nama. Otkriva nam tajne svoga kraljevstva i govori nam: „Što ste čuli na uho, propovijedajte na krovovima“.
U naše se vrijeme množe, poput gljiva nakon kiše, razni „vjerski učitelji“. Ošamućuju ljude tvrdnjama da znaju recept za sve ljudske probleme, te da mogu svakome pokazati njegov pravi put. Takovih se „proroka“ i iscjelitelja može čuti u kasnim večernjim satima na TV, koji samouvjereno proriču budućnost lakovjernima, „rješavajući sve njihove probleme“.
Nova i snažna nauka!
Kad je Isus ušao u kafarnaumsku sinagogu i progovorio narodu, svi bijahu zaneseni njegovim naukom. Ta, učio ih je kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci. Tako i kršćani trebaju govoriti i djelovati po ugledu na Isusa.
„Podignut ću im proroka između njihove braće… Stavit će svoje riječi u njihova usta, da im kaže sve što mu zapovjedim. A ne bude li tko poslušao mojih riječi što ih prorok bude govorio u moje ime, taj će odgovarati preda mnom!“. (Pnz.18.19.).
Dvije stvari pobuđuju pažnju i čuđenje mnoštva: kakvoća Isusova učenja i autoritet njegovih riječi. Svi se zaprepastiše i počnu pitati jedan drugoga: Što je ovo? Nova i snažna nauka!
Ljudima je postalo jasno da pred njima stoji rabi-učitelj koji ne ponavlja nauk drevnih učitelja. On autoritativno tumači Božju riječ, jer je samo On vjerodostojan tumač Svetog Pisma.
Narod je primijetio novost u tumačenju Pisma. Takav je nastup kod onih koji su ga slušali podizao nadu, ali i zanimanje za Božju riječ. Isus sve to potkrepljuje čudesnim znakovima. Time potvrđuje vjerodostojnost svoga poslanja i naučavanja.
Sinagoga postaje tako mjesto nade za sve one koje je pogodila duševna i tjelesna bol, pa i one koji su bili opsjednuti od Zloga-od nečistog duha.
Baš taj nečisti duh objavljuje Isusu: navješćuje da je Isus došao na svijet kako bi razorio njegovu vladavinu, te ga zove Svetac Božji. Začuđujuću stvarnost-sotona je prisiljen objavljivati Isusa, svoga najvećeg neprijatelja.
Isus se od samog početka objavljuje kao prorok i čudotvorac. Svetac Božji i čovjekov Otkupitelj. Čovjeku je, osim riječi istine, potrebno oslobađanje od svakog zla, od osobnog grijeha.
Upitajmo se da li sami stvarno slobodno živimo ili nam drugi kroje život, te nam određuju što nam je činiti, planiraju naš stil ponašanja.
Često sami ne znamo što da radimo, odakle bi počeli, jer se toliko toga nakupilo. Teško je naći pravi put. Trka za dobitkom i probitkom toliko nas zna zaokupiti da jedva dišemo.
Refiner Konze u svojoj pjesmi: Poziv na šalicu čaja od jasmina, poziva: „Uđite, odložite svoje tuge! Ovdje trebate šutjeti!“ – to znači smiriti se, izgoniti nečistog duha, koji nas tišti.
Poslušajmo što nam savjetuje starozavjetni mudrac: „Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme. Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja; vrijeme sađenja i vrijeme čupanja… Vrijeme traženja i vrijeme gubljenja; vrijeme čuvanja i vrijeme odbacivanja… Razmišljam o mučnoj zadaći što je Bog zadade sinovima ljudskim… Sve što on čini prikladno je u svoje vrijeme… Znam da nema druge sreće čovjeku osim da se veseli i čini dobro za svojega života!“. (Prop. 3.1.-sl.).
Biti Božji prorok znači govoriti, djelovati u Božje, a ne u vlastito ime.
Neke stvari bez uplitanja nečistog duha ostaju neshvatljive! Biti Božji prorok znači govoriti, djelovati u Božje, a ne u vlastito ime.
Mislim da su pravu oni koji kažu da je najveća sotonina prevara danas što je uvjerio svijet da on u stvari ne postoji.
Zlo je na djelu u ovom svijetu, i svi mi, na ovaj ili onaj način možemo biti njime ranjeni. Naš problem je onaj isti koji je imala Eva – mi stupamo u dijalog i pregovore s njime!
Isus, pobjednik nad zlim i smrću, postupa drugačije. Na sve ono što mu govori nečisti duh ima samo nekoliko odrješitih-zapovjedničkih riječi: Umukni, iziđi iz njega!
Sa sotonom se ne pregovara. Upustiš li se u pregovore, prevarit će te. Kada to shvatiš, često bude prekasno.
Isus u današnjem evanđelju ponovo voli čovjeka, a uništava zlo, začetnike zla u čovjeku i narodu. „Došao si da nas uništiš“. (v.Mk.1.24) – cvili nečisti duh.
Isus radikalno ispunja i taj dio Svetog pisma. Uništava izvor zla, a spašava čovjeka. Iskorjenjivati zlo u sebi proces je za cijeli život. Nikada ne zaboravimo da nismo mi ti koji možemo iskorijeniti zlo, već On u nama. To je izvor poniznosti, koga se zli plaše.
Kažu da je neki čovjek, sumnjiva ponašanja, jedne noći sanjao kako je umro. Ali s njim su pomrli i drugi ljudi s kojima je živio. Svi zajedno dođoše pred Božji sud. I ovaj je ostao iznenađen kad je Bog sve prisutne pitao o njemu, a oni redom nabrajaše: Mene je naučio lagati, mene varati, mene psovati, mene ogovarati, mene ljenčariti, mene mrziti“.
Na koncu svega je Bog i njega upitao: „I što kažeš na to?“. Ovaj se, kažu, srušio od srama pred sudištem Božjim. Sva sreća da se tada probudio i vidio da je to, ipak, samo san. Ali taj mu je san otkrio kako je važno biti, ovdje i sada, Božji instrument-prorok, za sve s kojima živimo.
U današnjem evanđelju (Mk.1.21-28) smo čuli kako je Isus kao i drugi pobožni Židovi, dolazio u sinagogu u Kafarnaumu. Čitao je svitak Knjige, kao što su to činili i ostali čitači u to vrijeme. Ali je Isusov nauk bio drugačiji. On nije prenosio nauk nekih uglednih učitelja, nego svoj nauk. Nešto je govorilo iz njegove nutrine, što nije govorilo ni iz najeminentnijih poznavaoca Pisma, kao što su, primjerice, bili pismoznanci.
Čuli smo da je zapisano: „Bijahu zaneseni njegovim naukom. Ta učio ih je kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci“. (Mk.1.22.).
Ta izuzetna vlast se očitovala u uzmicanju sotone iz čovjeka koji se tu zatekao a bio je opsjednut nečistim duhom.
Prisutni su se tome divili govoreći: „Nove li i snažne nauke!“. (Mk.1.27). Nije dosta samo se diviti. Treba ga nasljedovati!
