Zdrav čovjek ima stotinu želja, a bolestan samo jednu – kako bi ozdravio. Narodna mudrost kaže da se zdravlje i prijatelja ne zna cijeniti sve dok ga se ne izgubi. Toliko smo puta čuli, a i ponovili tu mudru misao, ali mi opet po starome.
Dok si mlad, misliš da nećeš ostariti, te, dok si zdrav, da nikada nećeš oboljeti. Znamo da je kasno plakati za prolivenim mlijekom, a mi se opet razbacujemo s Božjim darovima, kao da će vječno trajati.
Isus nam pokazuje da je za njega čovjek važniji od propisa
Priča se da je neki čovjek poslao dijete s loncem po vodu, te ga išibao prije polaska. Što to radiš djetetu? Zašto ga biješ, upita ga susjed, zar ne vidiš da se spremno odazvao kad si ga pozvao? Da, da, imate pravo. Pitate me zašto sam ga istukao? Učinio sam to da ne bi razbio lonac i tako prolio vodu. Koja mi korist da ga istučem ako je već načinio štetu. Ovako će biti pažljiviji te donijeti kući pun lonac pitke i svježe vode. Susjed malo zastade, promisli i reče: Imate pravo, bolje je spriječiti nego liječiti.
Današnje nam bogoslužje govori o bolesti i zdravlju. Fizička trpljenja su često uočljiva, ali su najbolnije duševne poteškoće, nevidljive rane koje ga izjedaju. Molimo stoga: Oče nebeski, tvoje je srce uvijek otvoreno našim potrebama. Usliši naše prošnje i zaliječi naše rane, kako one tjelesne, tako i one što nam savjest pritišću.
U središtu današnje službe riječi nalazi se čudesno ozdravljenje gubavca, čovjeka izoliranog od društva. Čudan je bio židovski zakon koji je te ljude isključivao iz zajednice, kao da im sama bolest nije bila dovoljno teška, pa sada još i ta izolacija. Zar rane dovoljno ne bole, pa sad još „sipaju sol na živu ranu“?
Gubavac napušten od svih u osami je morao čekati kraj svoga jadnog života. Mrtvo je slovo starozavjetnih propisa bilo važnije od čovjeka.
Osvrnimo se malo oko sebe pa se zapitajmo gdje je taj i taj susjed? Odavno ga nisam vidio, upitaš nekoga, koji ti odgovara: zar ti ne znaš? On ti je već dugo u domu za stare i nemoćne. Zar nema nikoga svoga? Tu su mu djeca – odrasla i dobro stojeća. Zar se tako uzvraća roditeljska ljubav? Lijepa riječ, ruka na ramenu, osmjeh i zagrljaj unučadi, i toplinu doma, ne može im nadomjestiti sva briga plemenitog medicinskog osoblja i društvo osamljenih i ostavljenih koji dijele istu sudbinu.
Upitaju li se ta „brižna djeca“ – pomisle li da će i oni jednog dana ostarjeti i biti željni topline i ljubavi svojih najmilijih?
Isus nam pokazuje da je za njega čovjek važniji od propisa. Krist poštuje zakon ako on poštuje čovjeka, ako je on izraz Božje ljubavi prema čovjeku, a ne ljudska okrutnost. Poštuje Isus zakon ako on svojim jasnim i humanim odredbama olakšava čovjeku život.
Tako izgleda Kristovo čovjekoljublje. Tako bi trebao izgledati i kršćanski humanizam. Krista može nasljedovati svaki čovjek dobre volje. Ima toliko onih koji to čine.
Povijest nam pokazuje mnoge svjedoke ljubavi. Mladi flamanski svećenik Damjan De Veuster godine 1873. dolazi na otok Molokai na Havajima, gdje je u neljudskim uvjetima, izolirano i prepušteno samima sebi, živjelo oko 800 gubavaca.
Prvu noć po dolasku spavao je ispod neke palme, ali je s godinama zadobio povjerenje i ljubav tih ljudi. Izgradio je cijelu malu koloniju s kućicama, bolnicom, čak i školom. Nakon desetak godina je obolio, postavši tako potpuno izjednačen sa svojim gubavcima.
Dok ga je bolest polako izjedala, njegov rad postajao je svjetski poznat i mnogi su počeli pristizati da bi nastavili njegovo djelo. Kad je umro 1889. gubavci ga pokopaše kraj onog stabla pod kojim je proveo prvu noć među njima.
Sjedinjene Države podigoše mu spomenik na Kapitolu u Washingtonu, a kad su mu posmrtni ostaci preneseni u Belgiju, a antverpenskoj luci dočekan je kao nacionalni heroj i pokopan u sveučilišnom gradu Louvainu. Danas njegova zaklada pomaže tisućama osoba kroz dobrotvorni rad i priloge njegovih sunarodnjaka.
Gubavac iz evanđelja je simbol svakog čovjeka isključenog iz društva
Sličnu priču mogli bismo ispričati i o Majci Tereziji koja je te jadne ljude doslovno skupljala s kalkutskih ulica gdje su umirali zaboravljeni od sviju. U te velikane ljubavi možemo ubrojiti i oca Antu Gabrića našeg Metkovčanina, čije tijelo počiva čekajući uskrsnuće mrtvih, ispod neke palme u Bangaliji, gdje je bio u Indiji glasnik Kristove radosne vijesti.
Kršćani trebaju poštivati i nasljedovati Kristov stav prema čovjeku, posebno prema onima kojima je pomoć najviše potrebna!
Isus nas poziva da – ukoliko je to moguće – ublažimo patnje drugima. Evanđelje ističe da je prava solidarnost tek onda kad čovjek stane na stranu onoga koji trpi i to bez straha da mu takvo stanje može naškoditi.
Prošnja nesretnog gubavca je dirnula Isusa. On ga je dotaknuo i ozdravio. Nije se plašio da će se zaraziti i kršiti zakon. On je zbog toga i došao na svijet da ozdravi svekoliku čovjekovu nečistoću, posebno onu duhovnu.
Sveti Pavao nas potiče u drugom čitanju: „Braćo! Ili jeli ili pili, ili drugo što činili, sve na slavu Božju činite. Ne budite na sablazan ni Židovima ni Grcima, ni Crkvi Božjoj, kao što i ja svima u svemu ugađam ne tražeći svoju korist, nego što koristi mnogima na spasenje. Nasljedovatelji moji budite kao što sam i ja Kristov“. (Kor.10.31.).
Kršćani se trebaju zalagati za to da svi raznim putovima stignu spasenju. Gubavac iz evanđelja je simbol svakog čovjeka isključenog iz društva. Danas guba poprima razne oblike, i tako su neki stavljeni na rub društva: postaju društveno nepodobni, ovisnici o drogi, alkoholičari i oboljeli od aids-a, zatvorenici, hendikepirani, starije osobe i tako dalje.
Samo je Krist kadar iscijeliti čovjeka te ga osloboditi svake vrste izolacije. Sveti Marko piše da je Isus dotaknuo gubavca pa ga je ozdravio. Isus dotiče svakog čovjeka dobre volje: svojom riječju, sakramentima, svojim nadahnućem i milošću. Potrebno je samo da mu se čovjek približi, te da ga zamoli: Gospodine, ako hoćeš, možeš me ozdraviti! Sigurni smo da Isus neće reći: Neću!, nego: Hoću, budi ozdravljen!
Apostol Pavao nam savjetuje: „Što god činite, činite na slavu Božju!“. Isus nam prašta grijehe, on nas oslobađa od duhovne gube, ali preko svećenika nas vraća u zajednicu.
Pitaš se što ja mogu učiniti. Možeš puno. Moli se da Bog omekša srca bogataša – vladajućih, te umjesto oružja dijele kruh gladnima, i bit će više osmjeha i vedrih lica.