Gledaju u nebo u Stonskoj solani gdje je krenula berba soli. I dok svi ostali mole za osvježenje, u solani mole za što veće temperature jer je bolja kristalizacija soli. I zaista, sveti Frane, kojemu je posvećen prvi bazen iz kojega se vadi čista, bijela konzumna sol, uslišao je njihove molitve i sol je jako dobro “rodila”, piše Slobodna Dalmacija
Ima je i u ostalim bazenima, Mundu i Svetom Petru i Pavlu. Slani bazeni su puni, samo trebaju lopate da se pokupi to bijelo zlato, nakon čega se transportira improviziranom željeznicom u obližnje skladište.
Sve kao u bajci
Čak sedam stoljeća sol se u stonskim slanim bazenima proizvodi i sakuplja na isti način. Nova tehnika i tehnologija ovdje još nisu stigle. Glavni alat su lopata i spretne ruke berača koji pune vagone.
Sve je kao u nekoj bajci. Mini lokomotiva vuče vagoncine, kako ih u Stonu zovu, pune soli, radnici u bijelim majicama s lopatama u rukama pod vrelim kolovoskim suncem i čista bijela sol slika je koja se može vidjeti samo u Stonu.
Zanimljivo je da se sol vadila iz tri bazena, Munda, koji je za vrijeme Dubrovačke Republike bio za narod, dakle iz njega su sol uzimali stanovnici Stona i okolnih sela, te Petra – Pavla i Frane (svi bazeni nose imena svetaca). To je isključivo konzumna sol, dok je u ostalim bazenima industrijska sol, koja se neće vaditi jer su puna skladišta od prethodnih godina.
Solni cvijet
Među beračima soli su i trojica prijatelja, Đivo Vatović, Dubravko Đuračić i Mario Mojaš. Iako je u zraku plus 40, nisu umorni. Nakratko predahnu, popiju vode i ponovno hvataju lopate u ruke jer sol se mora pokupiti i spremiti u skladište.
Da bi se sol počela brati, treba puno poslova odraditi. Srediti šine, vagoncine. Pripremiti skladište.
Frano Ficović radi u solani, kao i njegovi preci. Pradjed, djed, otac pa danas on. Njegovo prezime je tu prisutno 300 godina – govori nam.
Sol se nekada davno nosila u jutenim vrećama. – Natovarili bi je na leđa pa iskreći u magazin – govori Frano.
A stonska sol tražena je i u Hercegovini. Kako i ne bi bila kad je Hercegovci beru i sakupljaju – šali se Željko Marić iz Gruda, koji sa svojom ekipom već dvadesetak godina sakuplja sol u Stonu.
– Ma ovo vam ništa nije teško. Postalo nam je rutina – reći će Željko brišući znoj sa čela.
Njegova lopata, kao i ostale lopate, stalno su u pogonu. Tek kratak predah za osvježenje jer sol se mora pokupiti prije podneva kad se zbog vrućine i isparavanja ne može stajati u bazenu.
Upravo je zbog izvornog načina proizvodnje i sakupljanja soli stonska solana zanimljiva inozemnim posjetiteljima. Turiste posebno zanima takozvani solni cvijet, kristalizirana sol koja pluta po bazenima slično kao skorup na mlijeku.
– Skorup na slanoj vodi uhvati se na površini i to se onda vadi – kaže nam vlasnik Solane Sveto Pejić, koji naglašava da će ove godine biti dovoljno konzumne soli za domaće ljude, ali i turiste koji posjećuju solanu.
– Nakon što se cvijet pokupi, stavlja se na ljese i suši, a zatim pakira. Solni cvijet je u Europi iznimno cijenjen i može postići cijenu i do 120 eura za kilogram.
Oči uprte u nebo
U Stonskoj solani zadovoljni su ovogodišnjom berbom konzumne soli i solnog cvijeta. Ipak, njihov najveći neprijatelj je kiša, koja u samo nekoliko sati može uništiti ono što se mjesecima stvaralo u bazenima, pa su stoga oči stonskih berača soli uprte u nebo, jer znalo je biti godina kada ni zrnce soli nije izvađeno iz bazena. Ako je suditi po vremenskim prognozama koje Dalmaciju stavljaju u “crveno”, mogu biti spokojni jer kiše nema ni na vidiku.
Uz berače soli koji “bijelo“ zlato prikupljaju pod vrelim suncem, u solani su i brojni turisti koji radoznalo promatraju berbu ekološke soli nastale djelovanjem sunca i morske vode jednako kako je to bilo u vrijeme Dubrovačke Republike.
“This is beautiful” – ponavljali su okupljeni turisti dok su radnici strpljivo lopatama utovarali sol. Neki su čak i probali zrno soli da se uvjere da je riječ o pravoj soli koju kao suvenir odnose svojim kućama.
A tehnologija proizvodnje soli u stonskim slanim bazenima je jednostavna. Morska voda koja ima 3,5 posto saliniteta stoji u bazenima, takozvanim službenicima, i kad dosegne razinu od 24 posto saliniteta, pušta se u bazene za kristalizaciju. Čitav taj postupak, od zahvata do razine od 24 posto, traje od jednog do dva i pol mjeseca, što ovisi o količini kiše koja rastapa sol i smanjuje razinu saliniteta – reći će tehnolog u Solani Senio Medi.
Bolji bi bio maestral
Ovo ljeto kiše nije bilo, a suša je išla naruku stonskim proizvođačima soli. Ipak, vrijeme je često bilo u jugu pa su bila lošija isparavanja. Bolji bi bio maestral – pojašnjava Medi, koji naglašava da se iz bazena sv. Frane i Mundo vadi konzumna sol, a iz bazena sv. Petra i Pavla industrijska sol, uglavnom za posipanje cesta.
– Sol je potpuno ista po svom kemijskom sastavu, nema ti nikakve razlike, samo što je u sv. Petru i Pavlu lošija podloga od lijevanog asfalta koja se ljušti pa sol nije čista – govori nam Medi.
Ekološka sol proizvedena u Stonu mogla bi postati izvorni hrvatski brend na zahtjevnom europskom tržištu. Solni bazeni izgrađeni su za vrijeme Dubrovačke Republike, kada je ta namirnica bila jedan od strateških interesa, a postojanje solane seže u daleko rimsko doba.
Kristalizacijski bazeni u solani dobili su imena po svecima: Frano, Nikola, Baltazar, Marija, Antun, Josip, Ivan, Petar i Pavao te bazen Mundo, iz kojega se sol dijelila stanovnicima Pelješca.
Stanislav Soldo/Slobodna Dalmacija
Tonći Plazibat/Cropix