Današnja nam služba riječi savjetuje da molimo Boga za dar mudrosti kako bismo mogli ispravno procjenjivati svoje stanje te ovisno o tome planirati svoj životni put i poduzimati prikladna sredstva.
Potrebno se upitati koje mjesto u životu poklanjamo raznolikim dobrima, koja bi nam po našem mišljenju, mogla osigurati bolju budućnost, a koja Božjoj providnosti i njegovu milosrđu?
Kako ne bismo prokockali veliku šansu spasenja i da nam ne bi život „prohujao s vjetrom“, ugledajmo se u mladog Salomona iz prvog čitanja. Izabran je za izraelskog kralja, stojeći pred odlukom koji dar da zatraži od Boga, zaključio je da mu je najpotrebnija razboritost i mudrost da pravilno izvrši određenu mu dužnost.
„Obrati se Gospodu i okani se grijeha, moli se pred licem njegovim i prestani ga vrijeđati!“
Bogu se Salomonova odluka jako dopala da ga je obdario i mnogim drugim darovima: Pomolih se i razbor dobih, zavapih i primih dar mudrosti. Zavoljeh je više nego žezla i prijestolja, i ništa ne cijenih bogatstvo u usporedbi s njom. A s njome su mi došla sva dobra i od ruku njezinih blago nebrojeno.
Dobro za kojem čeznemo dolazi od Boga, a o njemu pjeva psalmista: S leđa i s lica ti me obuhvaćaš, na mene si ruku svoju stavio. Znanje to odveć mi je čudesno, previsoko da bih ga dokučio! (Ps. 139.5-6).
Mladić opisan u današnjem evanđelju je imao dosta mladenačkog zanosa, ali mu je nedostajala razboritost i prava životna mudrost. Nije bio spreman prihvatiti Isusov poziv, koji je nadvisivao njegovo ljudsko mišljenje i mladenačke ideale. Stoga je Isusa napustio.
Evanđelje piše da je otišao žalostan, jer imaše veliki imetak, na koji je bio navezan i nije ga želio napustiti.
Isusu bijaše žao tog mladića, stoga upozorava svoje učenike i sve nas: Kako li će teško imućnici u kraljevstvo Božje!
Isus se ne odriče ovog mladića i njemu sličnih, već im se objavljuje po raznima nadahnućima kako bi im pružio spasonosnu ruku, koju bi oni prihvatili. Živa je, uistinu, Riječ Božja i djelotvorna, oštrija je od svakog dvosjeklog mača, prodire dotle da dijeli dušu i duh te prosuđuje nakane i misli srca – čuli smo u drugom čitanju.
Bogatstvo raznolikog tipa može biti značajna prepreka, iako samo po sebi nije grijeh. Grijeh se rađa s njegovom zloupotrebom.
Glasoviti belgijski kardinal Leo J. Suenens je napisao: „Najveće dobročinstvo koje možemo pružiti drugima nije u tome da mu poklonimo svoje bogatstvo, nego da mu ukažemo njegovo osobno bogatstvo“.
Mladi je čovjek posjetio židovskog rabina pa ga upita: „Učitelju, ne mogu shvatiti jednu stvar: posjetiš li uboga čovjeka on te rado primi, pa ti, koliko može, pomogne. Dođeš li bogatome, on nema za tebe vremena… Kako stoje stvari s tim bogatstvom?“.
Rabin ga je priveo prozoru pa reče: „Što vidiš na ulici?“. „Vidim ženu s djetetom, vidim i kola koja voze prema tržnici“. „Dobro“, veli rabin, „Sada stani pred ogledalo! Što vidiš“. „Vidim sebe“, uzvrati mladić. Na to rabin reče: „Sada vidiš da treba malo posrebiti pozadinu stakla da postane ogledalo i da vidiš sebe!“. Eto, samo malo srebra. Baš je to čovjekov problem. Tako ne posjeduje ono srebro, već srebro posjeduje njega! Čovjek vidi samo sebe, kao u ogledalu.
Krist upozorava: „Gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce!“. (Mt.21.). Srce čovjeka iz današnjeg evanđelja je bilo navezano na materijalna dobra, premda je njegova duša željela nešto uzvišenije.
Sirah nas poziva: Obrati se Gospodu i okani se grijeha, moli se pred licem njegovim i prestani ga vrijeđati! (sir.17.25.).
„Nemirno je srce naše, dok se ne smiri u tebi, o Bože“
Današnji čovjek ne trpi nikakva ograničenja u odnosu na njegove fizičke ili psihičke potrebe, niti želi da bude zaustavljen u svojoj potrebi za stjecanjem dobara. Prisutnost materijalizma i egoizma u današnjem čovjeku je golema. Radi takvog stanja čovjek ne vidi često onog pored sebe i gubi svoj vlastiti identitet. Sebičnom i materijaliziranom čovjeku stalo je samo do zadovoljenja njegovih vlastitih potreba, a drugome kako bude.
Svako zlo nam se nudi pod vidom nekog dobra. Grijeh nam se čini privlačnim i dobrim, da bismo poslije sudjelovanja u njemu osjetili u sebi nemir. I ako taj nemir pokušavamo odstraniti ponovnim grijehom, otupljujemo glas savjesti i upadamo još dublje u zlo, kojeg si poslije takve životne prakse, često nismo ni svjesni. Tako nastaje sve veća udaljenost od Boga, a priklanjanje stvorovima, kako razmišlja sv. Augustin.
Već je u devetnaestom stoljeću naš hrvatski pjesnik i književnik Augustin Šenoa ovako opisao ideale čovjeka u svijetu onog vremena: Vrhunski cilj svijeta je trostruk: žene, duhan, vino. Tko za višim teži, ko magarac vrijedi! (A.S.Diogenes). Danas bi se možda umjesto vina moglo reći droga, a što je još gore.
Koji su pravi čovjekovi ideali, i gdje je njegovo puno dostojanstvo, otkrivaju nam današnja liturgijska čitanja. Kralj Salomon, koji je od Boga tražio mudrost, umjesto slave, bogatstva, zdravlja, ljepote i sjaja ovoga svijeta. Bogu se takva želja toliko svidjela, da mu je radi toga dao i sve ono, što je radi mudrosti prezirao, jer Bog se ne da natkriliti u velikodušnosti.
Isus Krist jedini može ispuniti srećom svaku ljudsku dušu, kako to napisa sveti Augustin: „Nemirno je srce naše, dok se ne smiri u tebi, o Bože!“.
Biblijski gledano mudar je onaj čovjek koji se u svom životu oslanja na Boga i djeluje po Božjem nadahnuću.
Isus donosi bitno novi nauk. Bogatstvo nije zato da čovjek promaši sebe, nego da premaši sebe. Čovjek je toliko velik, koliko je spreman sebe i sve svoje utrošiti na druge.
Sveti Bazilije (325.-379.) ovako je pisao u svoje vrijeme: „Gladnome pripada kruh, što ga ti zadržavaš za sebe, golome odijelo što ga čuvaš u ormaru, bosonogome pripada cipela što kod tebe trune, potrebnome srebro što si ga zakopao. Činiš dakle nepravdu mnogima kojima si mogao pomoći.
Mladić iz evanđelja je zapravo simbol svih mladih ljudi, koji se nalaze na raskršću života i željeli bi najbolje proživjeti ovo zemaljsko putovanje.
Za svakoga se, naime, mladog čovjeka može reći da se u njemu krije veliko bogatstvo. Ono ne mora biti samo u materijalnim dobrima, nego i duhovnim. I što je u određenom trenutku spreman više darovati u tom svom bogatstvu, to je više i u mogućnosti da bude idealan kao čovjek.
Papa Ivan Pavao II je godine 1995. o godini mladih više puta isticao: „Ne bojmo se mladima ponuditi teško dostižne ideale!“. Jer samo ono što je veliko i do čega se ne dolazi lako, može biti posebno privlačno.
Isus od svojih sljedbenika traži da se ne zalijepe za ovozemaljska dobra, jer će u tome slučaju biti često „smrknuti i žalosni“. Pravo je bogatstvo u slobodi od svakog ropstva stvorenjima.
Potrebno je samo malo srebra kojim je presvučeno staklo da ne vidiš drugo osim sebe.
Tako ti je i s bogatašem. Ne budi rob dobara ovoga svijeta. Pretvori ih u sluge koje će donositi radost drugima!
.