Dovikujem vam, nemojte biti malodušni. Ne strahujte!

0

Bilo je to krajem siječnja 1991. Situacija je bila jako napeta, 24. siječnja Hrvatska vlast proglasila je stanje neposredne ratne ugroženosti, a prijeteća opasnost za ustavno-pravni poredak bila je JNA. Kao što je poznato, barikade su se već odavno postavljale i Hrvatska  je bila bez jurisdikcije na velikom dijelu svoga teritorija.

  1. siječnja te godine u Beogradu se održavala sjednica Predsjedništva SFRJ, na kojoj su, među ostalima, bili nazočni Stipe Mesić, hrvatski član Predsjedništva, i Franjo Tuđman, hrvatski predsjednik. Na sjednici se odlučivalo o uvođenju vojne uprave, odnosno o uvođenju izvanrednog stanja na području cijele SFRJ, po prijedlogu Miloševića i Kadijevića, zbog, kako su isticali: „izvanrednih sigurnosno-političkih razarajućih okolnosti za sam opstanak SFRJ“.

Za mladu hrvatsku demokraciju, razoružanu nakon prvog kruga izbora, dodatna opasnost bila je proglašenje stanja najveće borbene spremnosti u V vojnoj oblasti (Zagrebačkoj), tenkovi su bili upaljeni i čekala se naredba iz Beograda. Ti događaji korespondiraju s pojačanim aktivnostima KOS-a.

U Zagrebu su hrabri ljudi čuvali zgradu Sabora, Vlade i Televizije, Velibor Kikerec je preko Joška Damića upozorio pločanske domoljube da tih dana se spavaju kod svojih kuća…

U takvom ozračju na Močvari je 26. siječnja 1991. organiziran skup na kojem se okupio veliki broj Pločana i stanovnika okolnih mjesta. Za glazbeni dio bili su zaduženi Zoran Parmać i Josip Jurec. Oni su postavili binu, donijeli razglas i izvodili hrvatske pjesme. Na skupu je govorilo nekoliko govornika, a jedan od njih bio je don Petar Mikić. Don Petar je prethodno iz Zagreba donio hrvatsku zastavu koju je toga dana nosio Vlado Kiš.

Donosimo don Petrov govor:

Dovikujem vam, nemojte biti malodušni. Ne strahujte! U Saboru kuca jedno veliko zajedničko srce, Hrvatsko srce pod Božjom providnošću, izabrano željom i voljom hrvatskog naroda.

Uvjeren sam kako temelje hrvatskog, višestranačkog Sabora neće uzdrmati paranoidne rabote duševno niže struktuiranih.

Hrvatski Sabor neće uzdrmati vukovi: Karadžići, Brankovići, Draškovići, nikakvi Šešelji, Miloševići, Opačići, Jovići, Njegovanovići, Adžići, Kadijevići, Rašete, Avramovići, nikakve Durbabe, Zelenbabe i ostale babe. Vrijeme bezumlja je prošlo. Vrijeme kada su u našoj domovini vladali glupi puni želuci, a robovale pune gladne glave, počevši od Golog otoka, Grgura, Lepoglave, pa preko Gradiške, Petrinjske, Turopolja, Katalinića brijega itd., kad je praktično cijela Hrvatska bila tamnica Hrvatskog naroda. Dosta je više hrvatožderstva.

Dostaje više Srbokomunističke diktature centralističkih unitarista i militantnih rabota Beograda.

Želim Vam poručiti: Neka svatko od vas što bolje i što više radi i sije na svojoj hrvatskoj njivi, na svom radnom mjestu, jer u Svetom pismu piše: „Što više posiješ, više ćeš i požeti“.

Samo Bogu i Hrvatskom Saboru i nikome više možemo polagati svoje račune i njemu se možemo kao mali sinčić svom ocu zakleti:

Hoću tato kunem ti se vjerom

Radit danju učit u noć kasnu

Junak biti mačem ili perom

Za tu našu domovinu krasnu.

Neka Hrvatska bude naša veza s Bogom i čovječanstvom

I ta naša domovina, naša Hrvatska, koja bijaše baklja naših tamnih putovanja, tvrdi kruh naših nevolja, suzno uzglavlje našeg progonstva, jedina i posljednja naša nada. Neka nam postane Hrvatska lijepa naša domovina, dogma skepse, čežnja našeg ropstva, simbol naše duše, veza naša s Bogom i čovječanstvom, neka postane naša jedina dužnost i najveći naš zakon, zipka i grob, kruh naš svagdašnji, slatko mlijeko jezika majčina, sveta i mučenička zemlja naša Hrvatska.

I kao takova ona će biti i blistati dokle bude bilo njezino posljednje dijete, jer Hrvat vječno mrijuć mrijeti nije htio, jer još nas ima, ima još Hrvata.

Živimo stoga tako da nam se na grobu može napisati: „Ovdje počiva onaj koji zna za što je živio“. To će nam se moći napisati samo onda ako se za naš život može reći: „Hrvatsku ste svoju ljubili posvema. Svoj ste narod ljubili posvema. Vi ste njemu na žrtvenik dali najmilije svakom mužu što je, svoju snagu, srce, um i dušu“.

Zato dignite snagom razuma svoju volju.

Budite vihor, bura, truba i oluja i orlujte s gromovima sličnim zvonima. Zvonima koja tri puta dnevno sa naših crkava šalju svoju glazbu, svoju silnu zračnu molitvu preko naših oranica, livada, zelenih šuma, preko naših sela – makar i popaljenih, našeg hrvatskom mora, uvala te popaljenih obala i otoka, šalju visoko prema oblacima i zvijezdama, prema nebu, slaveći Svevišnjega – kličući – Slava Bogu na visini, a na zemlji mir, ljubav i sloboda ljudima dobre volje. Zvona koja kliču aleluja, kliču ŽIVJELA NAM HRVATSKA – zemlja mira, reda, rada, ljubavi, slobode i blagostanja – naša voljena Hrvatska.

 

Share.

About Author

Comments are closed.