Ploče su rukometni grad. Malene s ušća Neretve dugi niz godina najbolje su pločanske ambasadorice u najelitnijem rukometnom razredu, a godinama je u gradu djelovao i muški rukometni klub. No, Ploče se dale i nekoliko rukometnih sudaca, koji su sudili Prvu ligu, mušku i žensku, i tako, u rukometnom smislu zaokružili važnu ulogu najmlađeg hrvatskog grada.
A prvi ispit za rukometnog suca iz Ploča položili su Zdravko Lovrić i pokojni Dragan Tripković, koji se suđenjem bavio vrlo kratko. Zdravko je, u šest godina koliko je sudio, stekao ogromno iskustvo i dijelio pravdu u Prvoj ligi, u muškoj i ženskoj konkurenciji. Iako mu rukomet nije bio prva sportska ljubav.
„Sport me je oduvijek privlačio. Počeo sam trenirati nogomet u Jadranu, u pionirskoj konkurenciji. Trener nam je bio Tonći Barbir. No, kada sam bio u 7. razredu počeo me privlačiti rukomet. Damir Zeman bio je jedan od ljudi koji su pokušavali popularizirati taj sport u gradu. Jedno, kraće, vrijeme sam bio aktivni igrač, a onda mi se ukazala prilika da polažem za suca“, prisjeća se Zdravko. Bilo je to vrijeme kada je rukomet bio u povojima, podizali su ga entuzijasti i, da bi se stvorila tradicija, osim igračkoga kadra, trebalo je stvarati i stručno osoblje, trenere i suce. Za trenere su početkom 1979. godine bili organizirani seminari. „No, to je samo jedan profil stručnih ljudi u sportu. Da bi se stvorila kompletna sportska jezgra u Pločama, i da bi došli u ravnopravan položaj sa drugim sportskim centrima, neminovno je stvarati i sudački kadar“, zapisano je davne 1978. godine u Informativnim listu Saveza za fizičku kulturu Općine Ploče „Močvara“. Tako su na sudački seminar upućeni Zdravko Lovrić i Dragan Tripković.
„Slušanje predavanja i polaganje testova bilo je organizirano u Metkoviću. Tako sam ja već s 25 godina postao rukometni sudac. U početku sam sudio utakmice pionira i kadeta, što je bio preduvjet da nakon određenog broja odsuđenih utakmica u tim kategorijama, prijeđem u viši rang. Prvu hrvatsku rukometnu ligu počeo sam suditi početkom 90-ih godina prošloga stoljeća. Iako sam taj posao radio relativno kratko, oko šest godina, sudio sam dosta važne utakmice u muškoj i ženskoj konkurenciji. U muškoj konkurenciji bili su to susreti između tada dominantnog Zagreba i Zadra ili Osijeka, u a ženskoj konkurenciji između Podravke i Lokomotive, nekada Kraša. Bilo je svakakvih situacija na koje je trebalo odgovoriti na pravi način. Sjećam se nenormalne atmosfere na utakmici Graničar – Silex, važnoj za obje ekipe, gdje smo stalno bili izloženi pritiscima, ne samo za vrijeme utakmice nego i na poluvremenu. Bilo je i nemoralnih ponuda, ali sam sve to odbio i sudio pošteno i najbolje što sam znao. Ipak, za ovaj sport me u najvećem dijelu vežu lijepa iskustva i žao mi je što sam, zbog privatnih razloga, morao prestati suditi.
Ovaj rukometni sudac okušao se i kao trener. Uspješno. Muški RK „Radnički“ iz Ploča uveo je u viši rang, u Dalmatinsku rukometnu ligu, nakon što su trijumfirali na kvalifikacijskom turniru u Trilju, u konkurenciji ekipa „Korčula“, „Brda“ Split i „Velebit“ iz Benkovca.
Nakon rukometa, Lovrić se vratio svojoj prvoj ljubavi – nogometu. Četiri godine obnašao je dužnost blagajnika u „Jadranu“, a danas je njegov sin Željko tajnik u mlađim kategorijama pločanskoga trećeligaša.
Osim Zdravke Lovrića, Ploče su dale još jednog rukometnog suca, Đina Giljevića, koji je, također, sudio utakmice Prve hrvatske rukometne lige i jedne godine, u paru s Tomislavom Komazinom iz Metkovića, proglašen najboljim rukometnim sucem u Hrvatskoj. Neven Vicić i Ljubo Ivanišević sudili su utakmice Prve B i Druge lige. Dvije Pločanke, Danijela Šutalo i Ana Tomašević, također su položile sudačke ispite i sudile Drugu ligu, kao i Mate Nikolac, koji se zbog karaktera posla, morao povući s rukometnih terena.