VUK DLAKU MIJENJA, ALI ĆUD NIKADA

0

nv          Spadam među one stanovnike ovog našeg planeta koji su gotovo sigurno predpostavljali da će Ruska federacija napastu Ukrajinu. To se dakako ne odnosi  na tajne službe nekih država koje su raspolagali informacijama i koje su na vrijeme o tomu upozoravali svijet.

Znam kazat će te da ovo što sam napisao zvuči pretenciozno da mi je lako danas govoriti kada rat i agresija traju već više od više od stotinjak dana i kada su životom agresiju platile tisuće žrtava i to s obje strane. Kako je netko dan dva prije početka agresije u provincijskom kutku Republike Hrvatske to mogao biti siguran, ili da ne pretjeram, gotovo siguran.

Da bi se unaprijed mogle naslutiti nečije ove ili one namjere treba imati „povijesno sjećanje“. U tomu je sva istina.

Stoga, krenimo od početka. Čitavo područje koje danas pripadaju Rusiji, Bjelorusiji (zapadna Rusija jer su se u to vrijeme strane svijeta označavale bojama) i dijelove današnje Ukrajine nastanjivala je jedna amorfna slavenska masa koja nije imala snažan organizacijski sustav i kojom su vladali razni narodi, Mongoli i Tatari primjerice, i koji su bili na znatno višoj razini državne i što je još važnije, vojne organizacije.

Jedna o tadašnjih europskih velesila Švedska osvojila je velika prostranstva kasnijeg Ruskog carstva, doprijevši do Istanbula razvijajući značajne trgovačke veze između sjevera i juga.

Iako vojno nadmoćni, osvajači sa sjevera bili su brojem beznačajni u odnosu na slavensko mnoštvo. Oni koji su ostali usvojili su jezik i običaje i u kratkom vremenu utopili su se u domaće stanovništvo  i ni u čemu se nisu više razlikovali od onih koje su vojno pokorili.

Ipak, Slavenima na tom golemom europskom tlu donijeli su dvije značajne stvari. Prva je državna organizacija koju domaćini do tada nisu imali i čijim učvršćenjem je novostvorena država s vremenom postala značajan državni faktor u Europi i svijetu, sve do današnjih dana.

Drugi je prinos ovoj velikoj slavenskoj masi – ime! Iako su novopridošli Šveđani prihvatili s vremenom jezik i običaje starosjedilaca i od njih se nisu ni po čemu, ili skoro ni po čemu nisu razlikovali, osim što su bili crvenokosi i time izgledom značajno odudarali od slavenskog življa koje ih je okruživalo. Njihova crvena ili rusa kosa postupno se proširila kao ime i to ne samo Šveđana već i svih drugih te od tih dana pa do dana današnjega slavensko stanovništvo se zove samo i jedino – Rusi.

Ovo svakako nije jedina teorija o nastanku ove velike i značajne svjetske nacije, prvenstveno njezina imena, ali je u svakom slučaju jedna od mogućih napose i stoga jer je neprijeporna činjenica da su Šveđani osvojili jedan značajan dio sadašnje Rusije kao i da su trgovali s Istanbulom.

Vrlo brzo moskovski knezovi, švedski osvajači, uključujući i Petra Velikog šire svoju vlast i svoj utjecaj na sva područja na kojima žive Slaveni šireći usput i ime. Prihvaćanjem pravoslavlja njihov utjecaj postaje sve veći i vrlo brzo postaju i carevi.

Ovdje zapravo sve počinje. Moćnoj i velikoj ruskoj državi više nije dovoljno širenje na slavenske narode koji je okružuju. Skupa s Austrougarskom i novom Njemačkom dijele Poljsku, osvajaju Finsku, od Turske otimaju Krim i na koncu prelaze Ural, gorje koji Europu odvaja od Azije.

Još kao djeca slušali smo i još više gledali filmove kako vojska i brojni kolonizatori osvajaju zapad Sjedinjenih Američkih Država, kako ubijaju indijance, mnoge sele u rezervate i kako svode njihov broj na minimum minimuma. Što je s druge strane bilo sa Sibirom i narodima koji su tamo živjeli? Razna plemena živeći u surovim uvjetima nisu imala nikakvu iole značajniju državnu strukturu, ratovala su počesto jedno s drugim. U pravilu bili su nomadi i živjeli su uglavnom od stoke i lova. Zbog toga nije ni malo čudno što je primjerice vojska od oko 800 kozaka porazila znatno brojniju domaću vojnu skupinu koja je brojila preko 10.000 vojnika.

Osvojivši čitav Sibir prebacili su se preko Beringova tjesnaca u Sjevernu Ameriku pritom Ruskom carstvu pripojivši i Aljasku. Da bi mogli financirati brojne ratove koje su vodili, ponajčešće u Europi, a i drugdje, prodali su je Sjedinjenim Državama.

U novoosvojene krajeve uvodili su ruski jezik i pravoslavlje. Usput, naseljavali su i Ruse. Nama Hrvatima takva politika je odavno poznata. Osim ponekih, narodi Sibira su svedeni na minimum minimuma. To se dakako ne odnosi samo na Aziju. Kenizberg, grad u nekadašnjoj istočnoj Pruskoj koji nema kopnene veze s Rusijom danas se zove Kalinjingrad. Novo ime je dobio po istaknutom boljševiku Kalinjinu, nekadašnjem predsjedniku sovjetskog parlamenta. U ovom nekad isključivo njemačkom gradu rođen je umro i Imanuel Kant, poznati filozof svjetskog glasa. I ne samo on. Danas isključivo u njemu žive Rusi.

Jedan od ciljeva imperijalne ruske politike bio je izlazak na „toplo more“. Ratujući s Turcima i drugim svjetskim velesilama osvojili su Krim na kojem uopće nije bilo Rusa. Bio je nastanjen većinskim Tatarima koji su tamo sad manjina. A kad je ovaj poluotok nakon razdruživanja SSSR-a pripao Ukrajini, u ratu 2014. godine opet su ga pripojili „majčici Rusiji“.

Doprijevši do Berigova tjesnaca i prešavši ga, sukobili su se prvom velesilom Azije – Japanom. Do 1905. godine ratove su najčešće gubili. Ipak, sve su naplatili četrdeset godina kasnije. Čekali su da Amerikanci pobijede, a onda su i oni Japanu navijestili rat. Rezultat? Još i danas drže otoke koje su tom prilikom prigrabili.

Izašavši iz I. svjetskog rata nova boljševička vlada je Njemačkoj prepustila značajan dio tadašnjeg Ruskog carstva. Porazom Nijemaca vratili su izgubljeno, ali nisu propustili naplatiti i kamatu. Iako su boljševici svečano proklamirali mogućnost osamostaljenja mnogih naroda, na to obećanje su ubrzo zaboravili. Tako primjerice u Gruziji je menjševička vlada proglasila samostalnost koju je sovjetska vlast priznala. Nu, to im nije smetalo da kad su pobijedili u građanskom ratu, udare na tu novu   nezavisnu državu i da je ponovno pripoje svom, sada već novom komunističkom carstvu.

Zaratili su i s Poljskom. Maršal Pilsudski, popularni poljski vojskovođa koji je u to doba obnašao najviše političke dužnosti, predvodio je vojsku kojom je nanio teške poraze Crvenoj armiji te je ova država sačuvala samostalnost. Kako će budućnost pokazati, nažalost samo kratko.

Godine 1939. u takozvanom „Zimskom ratu“ napali su nezavisnu Finsku. Rat je osuđivao čitav slobodni svijet, osim dakako Trećeg Rajha i komunističkih partija skoro cijele Europe. Iako su se Finci junački branili i nanosili Rusima velike gubitke (preko 100.000 mrtvih), na koncu su morali potpisati primirje u kojem su izgubili preko deset posto teritorija na kojem su živjeli isključivo Finci. Od tog teritorija stvorena je Karelofinska republika u okviru Sovjetskog saveza.

Dana 23. kolovoza 1939. u moskovsku zračnu luku sletio je zrakoplov u kojem je bilo izaslanstvo Trećeg Rajha, a kojeg je predvodio ministar vanjskih poslova Joackim von Ribbentrop. On i njegov kolega ministar Sovjetskog saveza Vjačeslav Mihajlović Skrjabin, poznatiji kao Molotov (molot na ruskom jeziku je čekić) potpisali su Pakt o nenapadanju i prijateljstvu čime su širom otvorili vrata njemačkom napadu na Poljsku, što je bio okidač svih kasnijih ratnih zbivanja poznatih pod naslovom II. svjetski rat.

Sramnim tajnim odredbama dvije svjetske velesile su podijelili su Poljsku. Rusi su dobili baltičke države u kojima su proveli namještene izbore, a pobjednici komunističke partije tih država pripojili su te nezavisne zemlje Sovjetskom savezu. Kao kuriozitet treba istaknuti da je europskom prvenstvu u košarci održanom samo godinu dana ranije pobijedila Litva.

Jedna radio stanica u Ukrajini uz samu granicu s Poljskom tih je dana emitirala program 24 sata i na taj način navodila njemačke avione u napadu na poljske gradove.   Nekoliko dana kasnije Crvena armija ušla je u Poljsku i zaposjela je područje prema tajnim odredbama Pakta.

Nakon provedbe plana „Barbarossa“ (napadaj Njemačke na Sovjetski Savez) Crvena armija je do krvave staljingradske bitke bila u stalnom povlačenju. Od tada, pa do konca rata, sudjelujući na strani antihitlerovske koalicije, napredovala je stalno, da bi konac rata završila u Berlinu u kojem su se mnogi njeni pripadnici „istaknuli“ masovnim silovanjem i terorom. Međutim, prije toga zastali su pred glavnim poljskim gradom. Pričekali su da se Nijemci obračunaju s „Varšavskim ustankom“. Kad je u Varšavi sve bilo riješeno i u kojoj je u ovom ustanku poginulo nekoliko desetaka tisuća građana, nastavili su napredovati. Kako rekoh, sve do Berlina.

Rat je bio gotov i pobjednici su dijelili zemlju. Negdje cijele države jednoj ili drugoj strani, negdje, kao primjerice u Poljskoj, Čehoslovačkoj i Jugoslaviji pola – pola.

Međutim, prva ili druga strane, svejedno kako ćemo je nazvati, a u kojoj su bili Sjedinjene Države, Francuska i Velika Britanija, nije znala s kim ima posla. U baltičkim državama, Poljskoj Čehoslovačkoj, Mađarskoj, Rumunjskoj, Bugarskoj, Albaniji i Jugoslaviji provedeni su izbori i u svakoj je pobijedila komunistička partija. Iako su u svakoj prije toga formirane koalicijske vlade, oporba, kao u Jugoslaviji primjerice, je ušutkana. U Čehoslovačkoj je stanje bilo nešto ozbiljnije pa se navodno ministar vanjskih poslova Beneš mlađi bacio kroz prozor s četvrtog kata i na taj način okončao bilo kakvu participaciju građanskih stranaka u vlasti te zemlje. Trebalo je čekati pad „Antifašističkog zida“ kako se službeno zvao Berlinski zid da se u navedenim državama provedu slobodni izbori na kojima su građani svojom voljom izabrali one za koje su držali da će ih najbolje zastupati.

Ovdje svakako treba napomenuti da je Njemačka podijeljena na dva dijela, zapadni i istočni u kojem je punu kontrolu imao SSSR. SSSR-u je pripao značajan dio istočne Pruske s Kenisbergom u kojem danas nema Nijemaca. Baltičke države opet su pripale „carstvu“.

Na koncu Sovjetski Savez se raspao. Formirane je više samostalnih država, Rusija, što je za naše razmatranje bitno, i Ukrajina. Sve su primljene u Ujedinjene Narode. Ukrajinu nije trebalo primati. Vjerujem da će se mnogi kojima ovaj uradak neće biti dosadan i koji će ga zbog toga pročitati do kraja upitati – zašto?. Zato  što je Sovjetskom savezu učinjen ustupak prilikom osnutka ove svjetske organizacije pa je uz SSSR u nju primljena i Ukrajina!

Nova Rusija koja zadržala mnogo toga što je baštinila iz bivšeg režima, ali koja je vratila bijelo, plavu, crvenu zastavu prolazila je turbulentna razdoblja, pokušaja državnog udara, vraćanje komuničke vlasti, ali i nastojanja da se od nje u potpunosti odmakne.

Dolaskom šefa KBG-a Vladimira Vladimirovića Putina na čelo države, počinje konsolidacija svih dijelova vlasti. Gospodarstvo se temeljeno na golemom bogatstvu, prvenstveno na nafti, željeznoj rudi, poljoprivedi i drugim izvorima bogatstva, oporavlja i polako zauzima ono mjesto u svjetskom gospodarskom poretku koje mu stvarno pripada.

Nažalost, uz proizvodnju najmodernijeg, sofisticiranog oružja, javlja se želja za osvajanjem drugih država koje su bile u okviru Ruskog carstva i Sovjetskog saveza.

Već duže vrijeme u pripremi oružanog sukoba govori se piše kako su narodi Ukrajine i Bjelorusije zapravo Rusi i kako se silom ili milom trebaju vratiti „majčici zemlji“. Ukrajince se tako naziva Malorusi, nazivom još iz carskog doba. Bjelorusiju nije trebalo napadati. Ona je rusificirana odavno. Primjerice, kada su u RK „Dalmatinka“ igrale tri Bjeloruskinje, sve tri su govorile ruski, a jedna i bjeloruski. Prve dvije su gradska djeca, a u Minsku se u obiteljima, na ulici, školi, trgovini i svugdje govorilo samo ruski. A gdje je treća, iako je i ona kao i prve dvije bila stanovnica Minska naučila svoj materinski jezik? Svakog ljeta je išla babi na selo, a baba i ostali seljani su govorili samo bjeloruski.

Dobar dio Ukrajine je također govorio samo ruski. Tek dolaskom na vlast prozapadne vlade u školama, a napose na istoku uvodi se obveze učenja ukrajinskog jezika. Uvođenje materinskog jezika u škole i u svakodnevnu uporabu, bio je jedan od „argumenata“ za tvrdnje o ugroženosti navodnih Rusa u tim dijelovima zemlje.  Većina onih koji govore ruski su zapravo Ukrajinci, ali dugogodišnja rusifikacija svih neruskih dijelova SSSR-a ostavila je traga i na Ukrajinu. Usput, ništa nije ćudno što je kod nas od Osijeka pa sve do sadašnje granice sa Srbijom u svakodnevnom govoru u uporabi bila ekavica i to u čisto šokačkim hrvatskom krajevima u kojima se od pamtivijeka govorilo ikavicom.

Dakle, ovaj uradak privodimo kraju. Specijalna vojna operacija kako brutalnu agresiju na susjednu zemlju krste Rusi nije ništa drugo nego nastavak svega onoga što sam sumarno i ukratko, koliko se to moglo naveo u ovom članku.

Ne priznajući postojanje ukrajinske nacije, borba protiv nekog izmišljenog nacizma, i, što je već odavno poznato i izmišljeno „ugnjetavanje“ ruskog stanovništva u Ukrajini, nije ništa drugo nego prozirna izlika za okupaciju tuđeg teritorija i uz pomoć domaćih kvislinga pripajanje tih područja Ruskoj Federaciji.

Svaki ratni sukob završio je pregovorima i kompromisom pa će tako i ovaj. Do tada vratimo se naslovu. Čitava povijest triju ruskih carstva može se sažeti u poslovicu: “Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada!“ Vjerujmo da će i tomu doći kraj u interesu čitavog našeg planeta pa i Rusije same.

Piše: Neven Vicić

 

Share.

About Author

Comments are closed.