Prošlost naša ispisana je krvlju, zato ćeš živjeti trajno hrvatska nacijo!

0

Priča o Dubrovniku u Domovinskom ratu  je teška. Mnogi su branitelji iz svih dijelova Hrvatske dali živote u njegovoj obrani, kao i u deblokadi i oslobađanju Konavala i drugih okolnih područja. Svoj obol dali su i pločanski branitelji, a ljudi dobre volje bili su u mislima s tim biserom s juga Lijepe naše. Novinar Slobodne Dalmacije Srećko Rakić, tako je 23. listopada 1991. godine prenio apel tadašnjega pločanskog župnika don Petra Mikića o simbolu hrvatske slobode.

Po gradu se sve glasnije priča kako je lijepo i korisno navratiti u pločansku kućnu kapelu, jer grad još uvijek nema crkve. Potaknut tim govorom navratih i ja. U kapeli ukusno opremljenoj zapaža se veliki drveni križ s trnovom kunom i natpisom Hrvat. Nije potrebno pojašnjenje. Sve samo za sebe govori. Pred križem je upaljeno šest svijeća za koje saznajemo da već mjesecima gore i da će gorjeti do priznanja i ostvarenja slobodne, samostalne i nezavisne Hrvatske.

Župnik don Petar Mikić je govorio o Dubrovniku, tom simbolu naše slobode:

„Molimo se Bogu i apeliramo na sve one koji mogu svojim aktivnim radom pridonijeti rješenju nastalih problema kako bi se ovo bezumlje zaustavilo. Napadnut je Dubrovnik, biser Jadrana, kolijevka kulture, ponos Hrvatske, čežnja svjetskih putnika. Dubrovnik – naša prošlost i naša budućnost. Dubrovnik opjevani grad. Dubrovnik grad slobode i više od toga – simbol slobode o kojoj pjesnik zbori: o lijepa, o draga, o slatka slobodo, dar u kom sva blaga višnji Bog je do, uzroče istini od naše sve slave, uresu jedini od naše Dubrave. Sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi, ne mogu biti plata tvojoj čistoj ljepoti.

Dubrovnik jezgra mudrosti. Naš grad, naš Dubrovnik. Dubrovnik – kolijevka morskih vukova i ponos našeg brodovlja. Dubrovnik raspjevani grad i pjesma u kamenu. Dubrovnik zjenica Jadrana, ogledalo anđela i poljubac neba, naš ponos i naša dika.

Ne bacajte biserje pred svinje, riječi su našeg Gospodina. One će biserje pogaziti, a vas će pokušati rastrgati. Nek se svatko odazove da prema svojim mogućnostima brani domovinu. To je sveta dužnost. Ploče se brane u Dubrovniku. Učinimo sve za spas Dubrovnika, jer bez njega nema ni Hrvatske. Za domovinu mrijeti velika je čast. Smrt dušmaninu, on mora past, jer mi nikad nismo bili roblje već narod. To svatko dobro zna tko živi u ovoj zemlji Hrvata.  Stoljeća duga tu smo uz zelene žale plavetnog mora zidali dvorove svoga hrvatskog doma. Zašto nam ih sada tako nemilo ruše. Mi nikom nismo nanijeli nepravdu, a prošlost naša ispisana je krvlju. Zato ćeš živjeti trajno, poletna nacijo ti što hrvatsko ime na svom čelu nosiš.

Sve nam mogu uništiti, ali tebe ne, voljena zemljo. Mi ćemo te ponovo zasijati i slobodni brati plodove. Oni to ne shvaćaju. Žalimo ih i molimo za njih. Hrvatska je neuništiva. Ona je vječna. Ostavite nas već jednom na miru, zlotvori.“

Share.

About Author

Comments are closed.