Kada netko svoj posao shvaća kao poziv, a ne obvezu, kako to već preko 43 godine radi patronažna medicinska sestra Matilda Viskić, s jedne strane doživi ispunjenje i zadovoljstvo, a s druge iskrene i neskrivene simpatije korisnika zdravstvene zaštite.
Matilda će iduće godine u zasluženu mirovinu, ali i danas posao obavlja s istim entuzijazmom i žarom kao prvog dana na Kirurgiji u splitskim Firulama, gdje se zaposlila nakon završetka srednje medicinske škole u dalmatinskoj metropoli. Uvijek je znala što želi, još kao dijete pomagala je starim i nemoćnim osobama, posebice njenoj bolesnoj baki. Nisu je pokolebali ni očevi planovi, kada ju je, kako je bilo mnogo djece u obitelji, upisao u srednju ugostiteljsku školu u obližnjoj Makarskoj. Matilda je podigla papire i predala ih Ines Visković, tada glavnoj sestri Opće bolnice Firule. Nakon Splita, 1979. godine prešla je na Kliniku za plućne bolesti Podhrastovi u Sarajevu, zbog mogućeg odlaska u Libiju, ali onda je 1980. došla u Dom zdravlja Ploče.
Kao medicinska sestra radila je u previjalištu, ordinaciji opće medicine, internističkoj ambulanti sa specijalističkim službama, s bivšim djelatnikom Higijensko-epidemiološke službe Antom Dodigom cijepila je članove posada s brodova koji su uplovljavali u pločansku luku, kao i osnovce u školama na gradskome području.
Godine 1995. postala je viša medicinska sestra i prešla u Patronažnu službu, gdje je, kako sama tvrdi, ostvarila svoj profesionalni san i često donosila odluke o pacijentima u svezi njihovoga liječenja. Vrhunac zadovoljstva joj je rad s novorođenim bebama i njihovima majkama, što patronaža također obuhvaća.
„U roku 48 sati od rođenja djeteta, mi dobijemo poruku iz rodilišta i odlazimo u posjet babinjači. Naše aktivnosti obuhvaćaju previjanje pupka, vaganje bebe, njeno kupanje, davanje terapije djetetu za npr. grčeve i sl., a majci, ako je rodila na carski rez previjamo ranu i brinemo o higijeni, a ako je porođaj obavljen prirodnim putem dajemo savjete za osobnu higijenu. Mladim majkama tada svaka pomoć i svaki savjet puno znači“, kaže nam skorašnja umirovljenica.
Matildino iskustvo je više nego bogato i raznovrsno, bilo je lijepih ali i teških trenutaka. Krajem ratne 1991. godine u Gradac su počeli pristizati prvi prognanici iz porušenog i okupiranog Vukovara, a Matilda se posebno vezala uz jednu staricu, Miroslavu Uzelac, koja je na Makarsko primorje došla sa suprugom. Njen suprug radio je u Borovu i maštali su o kupnji kuće na obali s pogledom na Brač, no nisu to nikada ostvarili. Za vrijeme boravka u Gradcu, Miroslavin suprug je preminuo i pokopan je na mjesnom groblju, koje se nalazi iznad mjesta s prelijepim pogledom na Brač. Pa je Miroslava zaključila kako se njenom suprugu, na neki način, želja ipak ispunila.
Tijekom rata u Gradac je došla mala curica, izbjeglica iz Travnika, Mirna Kovač, koja je rođena mjesec dana nakon Matildine četvrte kćerke Marine. Mirna i Marina postale su prijateljice, a Matilda je i danas u kontaktu s njom, iako je Gradac napustila nakon završenog prvog razreda osnovne škole. Kada je jednom prilikom učiteljica upitala Mirnu odakle je, ova joj je kao iz topa odgovorila: „Teta Matilda mi je rekla da sam bolan iz Gradca!“
Matilda se, s tugom, prisjeća i jednog slučaja iz vremena kada je tek počela raditi. „Odmah na početku imala sam dva smrtna slučaja, ali jedan mi se zauvijek urezao u pamćenje. Dok je umirao, jedan mladi motorist mi je stisnuo ruku i rekao da mu pozdravim njegovu djevojku Anđelu, s kojom sam se kasnije upoznala. To su zaista teški trenuci i nije se lako nositi s njima. Najgore je kada stradavaju mladi ljudi“, kaže Matilda, koja ima potrebu istaknuti kako se i sama divi sestrama koje rade na dječjoj onkologiji i koje zaslužuju beneficije za svoj rad.
Uz sav angažman prema korisnicima, Matilda pronađe vremena i za volonterizam pa od 2007. godine do danas, s jednim prekidom, vodi pločansku udrugu za zaštitu od šećerne bolesti Slatki. U sklopu udruge provodi brojne aktivnosti usmjerene na očuvanje zdravlja ljudi, organizira putovanja za desetke članova udruge, radi na edukaciji…
U pohvalama za njen rad natječu se korisnice zdravstvenih usluga izvan zdravstvenih ustanova. Mira Rončević, 75-godišnjakinja o kojoj se Matilda brine još od osamdesetih godina prošloga stoljeća reći će kako je ne može dovoljno nahvaliti. „Kratko i jasno, o Matildi sve najbolje. Na kvadrat! Žena, majka, supruga, djelatnica za primjer“. Njene riječi potvrđuje i Matilda Ujdur, koja se ne može načuditi otkud njenoj imenjakinji tolika energija.
Kada uskoro uplovi u umirovljeničke vode, Matilda se ne misli pasivizirati. Ima supruga, četiri kćerke i tri unučice. A tu su i more i masline. Aktivnosti joj neće nedostajati.
O ovoj temi čitajte u novom broju Dubrovačkog vjesnika, koji je na pločanskim kioscima od petka ujutro!