Boćate vode oko ušća Mississippija u Louisiani, najveće američke rijeke koja vodom hrani Meksički zaljev, vrlo su bogate ribom i školjkama. Tisuće naših ribara tamo je pronašlo egzistenciju uzgajajući i prodajući kamenice. Počeo je Luka Jurišić, poznat kao „Father of modern Louisiana Oyster Industry“, iz Dube na Pelješcu oko 1860. godine, i, na neki način, pripremio put svima drugima iz doline Neretve, Pelješca, Makarskog i Dubrovačkog primorja.
Jedan od njih bio je i Stanko Glamuzina – Maćo iz Rogotina, koji je na naplavnim otočićima i boćatim lagunama dubokim i do 4 metra pune 42 godine uzgajao, vadio i prodavao kamenice. Prije dolaska u Louisianu, u mjesto Empire na ušću rijeke, 80-ak kilometara udaljeno od New Orleansa, Stanko je, nakon završenog zanata tokara, nekoliko mjeseci radio u Luci Ploče, 1971. godine otišao u Njemačku, gdje je oko šest godina bio zaposlenik tvrtke Bayer u Leverkusenu, da bi u Louisianu stigao 15. ožujka 1977., kod rođaka Zdravke Franičevića.
Stankin djed punih je 40 godina radio u rudnicima u okolici Chicaga, pa on nije imao problema s papirima za ulazak u tu zemlju. Kod Zdravke je radio godinu dana, učio i „pekao zanat“. „U to vrijeme bilo je dosta ljudi iz naših krajeva i, kada nismo radili, družili smo se. Kamenice smo uzgajali u blatu i vadili grebuljama (drođama), pa prodavali Edi Kurtiću iz Podgore, koji je bio glavni distributer i transportirao ih je diljem Amerike. Bio je to dosta težak i zahtjevan posao, ali se moglo zaraditi“, prisjeća se Stanko, koji se nakon godinu dana odlučio osamostaliti i krenuti vlastitim putem.
Brod Croatia, prvi brod kojeg je kupio Stanko Glamuzina
„Kupio sam brod, zvao se Miss Malery, i preimenovao sam ga u Croatia. Bio je to drveni brod dugačak 23 metara i širok šest metara. Imao sam dva radnika Meksikanca, a po potrebi ih je znalo biti i više. Od države sam uzeo u koncesiju 500 acer-a (1 acer je 60X60 metara). Koncesija je koštala tri dolara po aceru. Iz državnog uzgajališta prenosio sam mlađ kamenice i bacao je u svoje uzgajalište. Tu je stajala nekoliko mjeseci prije vađenja. U vrijeme kada kod mene nije bilo puno posla, radio sam na državnom uzgajalištu. A kada je počelo vađenje kamenica, služili smo se sjekirom i posebnim rukavicama da razbijamo grozdove i odvajamo velike od malih kamenica. Nijedna nije smjela biti manja od tri incha, a veličinu su kontrolirali rendžeri. Posao je dobro išao, 1997. kupio sam još jedan brod GVS, od Gašpara Vincenta Šeputa iz Vrućice Donje na Pelješcu, a 2002., još jedan po imenu Žaba. Povremeno sam išao u Texas, na državno uzgajalište kamenica. Do tamo smo putovali brodom dva dana i dvije noći. Da, bilo je teških trenutaka, borbe s kišom, vjetrom i drugim nepogodama, ali na tome poslu moglo se zaraditi. Ljetne mjesecu koristio sam za odlazak u domovinu ili za pripremu brodova za iduću sezonu“, rekao je Stanko.
Stanko Glamuzina i Mili Marinković iz Kućišta na Pelješcu
Potvrdit će da su američke kamenice kao i naše, samo malo veće. Kada je došao u Ameriku jedna vreća od 50 kilograma koštala je šest dolara, a cijena joj je kasnije skočila na čak 80 dolara. Osim uzgoja kamenica, bavio se i drugim poslovima. Tako je izgradio novi drveni brod Branki Bjelišu, a plastificirao je preko deset brodova dužine 20 i više metara. Bio je aktivan i u društvenom životu, sudjelovao je u nizu akcija koje su naši ljudi organizirali, a posebno će istaknuti izgradnju Hrvatske kuće u Belchaseu, gradiću u blizini New Orleansa. Bio je to projekt od pet milijuna dolara, u kojem su sudjelovali ribari Hrvati i njihovi prijatelji. Stanko je izabran za „bord directora“ u Skupštini American-Croatian Association.
Luka u kojoj su usidreni brodovi na vađenje kamenica
Za vrijeme obavljanja posla, prošao je niz nevolja, ali uragan Katrina, krajem kolovoza 2005. godine nanio mu nepopravljivu štetu. Brodove je uspio spasiti, ali kuća mu je potpuno uništena i u njoj brojne dragocjenosti, među njima stotine slika koje svjedoče o njegovom životnom putu u tuđini bespovratno su izgubljene. Drugi težak udarac, njega i sve druge, pogodio je 2010. godine za vrijeme naftne havarije u Meksičkom zaljevu, kada je i sam sudjelovao u čišćenju nafte iz mora. British Petroleum im je nadoknadio štetu, ali ta je ekološka katastrofa ostavila duboki trag. „Godinu dana nismo smjeli vaditi kamenice, no posljedice su bile takve da se više nikada nismo vratili na prethodno stanje. Godine 2017., odlučio sam otići u mirovinu. Brodove i koncesiju prodao sam Tješimiru Glamuzini. Danas u dolini Neretve, u 22 vršve, lovim plave rakove, za dubrovački Institut za more i priobalje i za sebe“, kaže Stanko.
O ovoj temi čitajte u novim broju Dubrovačkog vjesnika koji je na pločanskim kioscima od petka ujutro!
. Rukavice u kojima su se vadile kamenice
Ja njemu: Good morning, a on meni: Dobro jutro!
„Bilo je to 1983. godine. Uobičajen dan, kako sam očekivao. Došao sam u luku i krenuo na svoj brod Croatiu. Kad sam se približio, vidio sam četiri čovjeka na brodu. A kada sam se popeo na brod vidio sam da su sva četvorica svećenici. Ništa mi nije bilo jasno. Rekao sam im: Good morning, a jedan od njih mi uzvrati: Dobro jutro. Ja sam don Petar Mikić iz Ploča. Ovo su moji kolege svećenici iz Chicaga. Popeli smo se na vaš brod jer smo vidjeli njegovo ime. Došao sam vidjeti kako živite i prikupiti nešto novaca za crkvu u Pločama. I tako je don Petar proveo s nama nekoliko dana, održavao mise, a mi smo se organizirali i prikupljali novac za pločansku crkvu“, prisjeća se tih pomalo davnih dana Stanko.
Brod u vlasništvu Toma i Joea Popica iz Brijeste na Pelješcu
Tomislav Ivčić mu „spalio“ jugoslavenski pasoš
Nacionalni naboj bio je vrlo jak kod naših ribara u dalekoj Louisiani. Često su pozivali pjevače iz domovine da im dodatno zagriju srca. Dubrovački trubaduri pohodili su ih tri puta, zabavljao ih je Milo Hrnić, 2005. u New Orleansu Oliver Dragojević, a „najžešće“ je bilo na koncertu Tomislava Ivčića. Atmosfera je bila takva, da je u jednom trenutku Stanko Glamuzina izvadio jugoslavenski pasoš i bacio ga u vatru. Da izgori. Zauvijek!
Crkva Svete Ane preživjela sve uragane
Veliki petak bio je dan od posebne važnosti za pobožni puk. Tada se, prisjeća se Stanko koji je često puta bio domaćin tih druženja, kod njega okupljalo mnoštvo ljudi i pripremala se riba, riječni rakovi i preko 30 kilograma bakalara. Istaknut će kako u naselju Empire postoji crkva Svete Ane, koja je, za razliku od drugih objekata koji su uništeni, ostala gotove neoštećena nakon uragana Katrine, kao i kip Gospe Međugorske koji je ispred crkve postavio Mich Jurišić iz Igrana. Prije Katrine, Sveta Ana je, također bez posljedica, preživjela i uragane Bety i Camily.
Miho Cibilić iz Dube stavio prvi motor na brod
Rad uzgajivača kamenica u početku je bio vrlo naporan. Radili su bez pravog alata, s brodovima na vesla i jedra, gazili su u vodi bez pojasa, koristeći isključivo ruke. Radilo se i do 15 sati dnevno, a život u vlažnim barakama otežavali su komarci. Ribari su brodovima kamenice dovozili u New Orleans, prodavali ih i kupovali što im treba. Mnogi su od raznih bolesti i prevelikog napora prerano umirali. Na početku dvadesetog stoljeća posao se modernizirao. Miho Cibilić iz Dube prvi je na svoj brod postavio motor, a Leopold Talijančić iz Igrana prvi je uveo dragu za sakupljanje kamenica. To je povlačna mreža ili jaružilo, a ribari u Louisiani zovu je drođe, prema engleskom drodges.
O ovoj temi čitajte u novom broju Dubrovačkog vjesnika koji je na pločamskim kioscima od petka ujutro!