Narodna knjižnica Ploče: Ne postoji sutra u Atru

0

Martina Divić (1993.) odrasla je u Drveniku kod Makarske. Diplomirala je pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Tijekom studija odlazi na prvo putovanje u Afriku od kada redovno objavljuje priče s putovanja na Facebook stranici “Nisan doma”. Osim putopisa piše i fikciju. Bila je finalistica nagrade Prozak 2020. i 2021., a na Natječaju za kratku priču gradske knjižnice Samobor 2021. s pričom „Oni se boje, a ja?” osvojila je drugo mjesto. Priče su joj objavljene u jednom zborniku i na raznim portalima; Kritična masa, Čovjek-časopis, Strano.ba, CeKaPe,..Njezina prva knjiga Ne postoji sutra u Atru koja je nastala od zapisa s putovanja u Afriku jednoglasnom odlukom žirija osvojila je nagradu Dijana Klarić za najbolji putopis 2022. godine, na festivalu putnika u Šibeniku. Trenutačno živi i radi u Zagrebu

 

O knjizi:

Knjiga Ne postoji sutra u Atru jednoglasnom odlukom žirija na festivalu putnika u Šibeniku proglašena je najboljim putopisom 2022. godine.

Knjiga je zbirka kratkih priča iz Sjeverozapadne Afrike; Senegala, Mauritanije, Zapadne Sahare i Maroka. Svaka priča je cjelina za sebe i sve priče obogaćene su fotografijama autoričinog suputnika, Tonija Vranješa. Teme priča su raznolike. Neke su u potpunosti posvećene susretima s ljudima, pa tako upoznajemo Abdula, Musu, Fatimu i mnoge druge, a neke se bave avanturama i iskustvom susreta s novom kulturom.

Knjiga je objavljena u lipnju 2022. godine, te je već prikupila izuzetno pozitivne kritike struke. O knjizi su pisala važna imena naše književne scene; Miljenko Jergović, Nebojša Lujanović, Ivica Ivanišević, Hrvoje Ivančić i drugi.

IMG_1630sm

PISCI O KNJIZI:

Vazda je naš svijet znao cijeniti kad netko lijepo pjeva. U isto vrijeme podrazumijevalo se umijeće pričanja i pripovijedanja. To, kao, svatko zna! A nije tako, niti je ikad bilo. Danas je, zapravo, manje onih koji dobro pričaju i pripovijedaju, nego što je prvorazrednih soprana i tenora. Priču su pojele slike, televizori, pametni telefoni, brbljanje s vječno uključenih zvučnika… Martina Divić umije lijepo pripovijedati. I to je dragocjeno. Putopis “Ne postoji sutra u Atru” čitatelja uzme od prvih redaka, od onih pomalo očajničkih roditeljskih pokušaja da odgovore kćer od putovanja uAfriku, preko konstatacije da zahod uz unajmljenu sobu nema vrata, pa će on pred kuću kad god ona bude morala na zahod, do trenutka, pri samome kraju, kada konobarica u marokanskom hostelu, misleći da je nitko ne vidi, ljupko gucne malo narančinog soka koji joj nosi uz doručak. Sve je tu tako dobro, precizno ispričano, lijepo i duhovito da čitatelj na kraju može slobodno reći da jedna rečenica Martine Divić vrijedi više od tisuću uobičajenih i stereotipnih slika Afrike, koje neprestano vidimo na našim televizijama te po fejsbucima i instagramima naših telefona. Ovo je jedan od boljih i smislenijih putopisa naše suvremene književnosti. Osim što će čitatelju prirediti užitak u tekstu, osim što se ga povremeno nasmijati i oraspoložiti – jer ovo je izrazito svijetla, vedra knjiga – rijetko kad ćete naići na tekst koji tako superiorno, a posve diskretno, divno jednostavno, razbija predrasude o Africi i o njezinim ljudima.

Miljenko Jergović

 

 

Martina Divić je putovala i iz tih putovanja se izrodila knjiga priča. Važno je napomenuti da će vas ta knjiga razočarati ako ste na temelju prethodne rečenice već formirali određena očekivanja. Knjiga je s putovanja, ali nije, srećom, knjiga o putovanjima. Ponajprije, to je niz freski koje hvataju detalje čiji je estetski i simbolički potencijal nešto što bi sigurno promaklo običnom turistu. Osim toga, to je knjiga koja prikazuje nijanse ljudskog koje se manifestira bez obzira na kontekst, a afrički pejzaž je tu samo dekor. Dalje, to je knjiga u kojoj su istaknute kulturne razlike; ali ne između kulture centra i margine, nego između kulture ljudskosti i kulture praznine. I na kraju, to je knjiga u kojoj se život glavne junakinje ljušti do onog temeljnog; onog što smo zametnuli ispod naslaga komfora i spektakla. Samo jedna od četiri nabrojane razine dovoljan je razlog da obratite pažnju na Martinu Divić. Sva četiri su već razlog da njene priče preporučite drugome, kao što ja činim sada. Drugi će vam na tome biti zahvalni.
Nebojša Lujanović

 

Pisati o Africi nikad nije lako. Isto kao što nije lako obgrliti čitav divovski kontinent s tisućama kultura koje su, u pravilu, posjetitelju sa Zapada nepoznate. Što pisati o ljudima čiju svakodnevicu ne možemo shvatiti, a htjeli bismo je prenijeti drugima jer u nas je utisnula duboki žig koji tinja i traje. Pred nama je upravo putopis koji ne pokušava odgonetnuti poziciju afričkog čovjeka u svijetu, nema pretenziju naučiti nas i odgonetnuti apsolutnu istinu. Autorica se u svojim kratkim pričama ne libi vlastitih predrasuda, već ih nosi s određenom simpatijom, da bi ih, ovisno o situaciji, razbila ili čak potvrdila. Slike koje se u pričama nižu nisu nastale uslijed dubokog studijskog proučavanja već stoje kao rezultat detaljnog opažanja koje se odvija izvan, ali i unutar same autorice. Predstavljene impresije nenametljivo nam se uvlače pod kožu i od najjednostavnijeg promatranja sunca na horizontu ili tek jednog kratkog razgovora u kavani, raspliće se duh prostora i vremena kojem svjedoče autorica i njezin suputnik. Priče su u zbirci vezane tkivom koraka glavnih protagonista, ali one mogu stajati i zasebno, svaka na nekom drugom mjestu. Mirisi i osjećaji nekad su ugodni, a nekad se oni pretvaraju u svoju suprotnost. Pred nama je suptilna priča koju su ispreplele afričke ulice, ceste, vlakovi i ljudi. Svi oni nikad više, niti u jednom trenutku neće biti isti, baš kao ni putnica koja je osjetila njihove vibracije. Zbog toga je zbirka i zapis vremena, afričkog i europskog, koja teku usporedno, u istom prostoru, i kao da se pokušavaju spojiti.
                                                                                                                                    Hrvoje Ivančić

IMG_8518 (2)

U Senegalu sam, i pokušavam ignorirati zvuk koji nožice žohara proizvode dok trčkaraju sobom u kojoj nastojim zaspati. U Mauritaniji sam, i ne uspijevam razlikovati san od stvarnosti dok pijesak Sahare polako prekriva mrak, a nomadska mi obitelj toči već treću šalicu čaja. U Maroku sam, i pokušavam se popeti na Toubkal, najviši vrh gorja Atlas, ali mi nikako ne ide…

Tako se osjećam dok čitam Martininu knjigu, jer ona se prije svega čita osjetilima koje autorica uporno dotiče svojim vještim pripovijedanjem. A pripovijedanje je vješto upravo onda kad se svaka rečenica istovremeno doima prozračnom i lakom, napisanom bez muke, i otežalom od svih značenja koja se iz nje mogu iščitati, svih lica Afrike koje nam u slojevima oslikava. Čitam i putujem, i ne želim se vratiti s tog putovanja, želim nastaviti lutati zemljama Afrike s njom, želim i dalje osjećati kako me svijet dodiruje i mijenja, onako kao što dodiruje nju, nježno i majčinski, ali i nemilosrdno i bez ustručavanja. Želim nastaviti čitati i nakon posljednje stranice, nastaviti putovati i nakon povratka.

Gotovo je nevjerojatno da je ovo prva Martinina knjiga, koliko je isklesan zanat (puto)pisanja. Martine ima i nema na tom putovanju, ona upija i opisuje štošta, ali se nikad ne stavlja u prvi plan, ne nameće nam svoja iskustva već nam ih predstavlja kao jednu od mogućih stvarnosti koja bi nas mogla dočekati ako se jednoga dana zaputimo u zemlje o kojima je riječ.

Maja Klarić

 

Share.

About Author

Comments are closed.