„U 66-oj godini života konačno živim u uvjetima dostojnim čovjeka. Gotovo sam šokirana činjenicom da u stanu u kojem sada boravim ima struje i vode, radi klima, mogu normalno oprati robu ili gledati tursku seriju na TV-u. Ne znam ni sama koliko sam suza isplakala prošlih godina, ali sada mi je lijepo i konačno sam sretna“, rekla nam je Senija Berbić iz Ploča, nakon što je ušla u lijepo opremljeni gradski stan na Prišnici u kojemu sada živi sa pločanskom legendom Stankom Sršenom.
A Senija je do sada, točnije od 2012. godine do nedavno, nakon višegodišnjega podstanarstva u Šarić Strugi, Kominu, Stablini i Baćini, živjela, ako se to može nazvati životom, u ruiniranom i devastiranom samačkom hotelu u Pločama. Ta sablasna zgrada nekada je bila reprezentativni objekt bivše JNA i služila za stanovanje vojnim osobama. Vrata po sobama uglavnom su izvaljena, zidovi smeđi od vlage, prozori porazbijani. Podrum i dio prizemlja crni su od požara. Polupani prozori na hodnicima, razvaljena vrata po sobama iz kojih dopire smrad izmeta, prazne boce razbacane uokolo, narkomanske igle i svakakvo smeće bili su dio svakodnevice ove žene, koju, unatoč životnim nedaćama, nije napustio vedar duh.
Portal Rogotin donosi priču koju možete čitati u tiskanom izdanju Dubrovačkog vjesnika koji je na plčanskim kioscima od petka ujutro!
„Nevelika prostorija u kojoj sam boravila je prokišnjavala, zimi sam se smrzavala, a ljeti je bilo prevruće. Mobitel sam punila kod jedne žene iz susjedne zgrade. Nakon nekog vremena, Crveni križ Ploče mi je donirao šporet na drva „smederevac“ i stalno su mi osiguravali hranu, odjeću i obuću. Moram reći da su se često javljali dobri ljudi i nudili mi pomoć, pa mi je bilo lakše prebroditi to teško životno razdoblje. Jedan čovjek iz Zagreba, porijeklom iz Ploča, koji želi ostati anoniman, kupio mi je agregat, pa sam mogla gledati TV i napuniti mobitel. Možete zamisliti koliko mi je to značilo. Jedna žena, koja je na žalost lani preminula, kupila mi je ormar, druga je digla na kredit kauč na kojem sam spavala, pa sam joj pomalo vraćala rate kredita, jedna osoba mi je donijela stol i stolice i uz moju socijalu pomalo sam živjela, iz dana u dan i apelirala na sve nadležne institucije da mi pomognu.
Cijenu takvog života u dvadeset i prvom stoljeću, Senija je platila zdravljem, zbog kojega je sada već pomalo daleke 1985. godine iz rodnog Doboja i došla u Ploče. No, ne želi se osvrtati na to. Sada je, kaže, sretna i zahvalna svima koji su joj pomogli. Na Prišnici je upoznala divne žene s kojima se druži, prvenstveno Anku i Maru, Stanki pere robu, u stanu se vidi „ženska ruka“, pa se ni zdravstveno stanje ne čini tako teškim, unatoč štakama i raznim bolestima.
Senija ne zaboravlja ljude koji su joj pomogli da počne živjeti normalno. Prije svega zahvaljuje gradonačelniku Ploča Miši Krstičeviću, gradskom pročelniku Damiru Živkoviću, Jadranki Bušurelo, Martini Vrankić, Loli Družijanić, Meri Katić, dr. Daliboru Gašparu, Krešimiru Vejiću, Vlahi Orepiću, Goranu Ćosiću i svima drugima koji su joj vratiti vjeru u život.