U kontinuitetu trajanja hrvatskog državnog prava i pravne države na tlu između Jadrana, Drave i Mure, hrvatski je narod sačuvao samosvijest o vlastitom identitetu i o pravu na samostalnost i neovisnost. Stjecajem povijesnih okolnosti, nalazeći se na razmeđu istočnog i zapadnog kršćanstva, dviju često suprotstavljenih civilizacija i kultura, te različitih političkih i gospodarskih interesa, hrvatski je narod branio svoju narodnu državu, a time i narode zapadno od svojih domovinskih granica.
Sve je to trebalo obraniti kroz svoju, četrnaest stoljetnu mukotrpnu povijest. Trebalo je to časno braniti i sačuvati za narod! Sačuvati da se ne odnarodi, raznese,otme,prekrsti. Sve to što je služilo na uživanje i što nikome niti je moglo, niti je htjelo nauditi, što ne poznaje jezik oružja, već mudrost taloženja ljepote kroz stoljeća, što je nježno, kao i sam život.
Trebalo je u topografsku kartu srca ponovno upisati zabranjeni povijesni luk
U svim povijesnim nasrtajima na našu domovinu, trebalo je obraniti ime, jezik, baštinu i ponos. Trebalo je jasno i za sve uši reći, da smo svoj na svome, da smo samosvojno bilo europske kulture, žila kucavica Sredozemlja, svoj kamen i svoj pašnjak, svoj narod i svoja povijest, da smo razigrani arhipelag i slikoviti gorski vijenac, bujnost žitnica u ravnici i plemenito raslinje na kršu.
Trebalo je reći da smo bogatstvo na svom kućnom pragu, da nismo tuđini na djedovini, da možemo slobodno posaditi drvo, dozvati pticu, zapjevati stare pjesme i da nam pravo na to daje sve što je tu bilo prije nas i što nas iznjedrilo na Sunce, kojem hoćemo pokazati najljepši dar, što nam ga život može dati – Slobodu!
Trebalo je od Međimurja do Konavala, od Vukovara do Pule, reći istinu o narodu bogate tradicije, o ljepoti narodnih predanja, o pleteru i pluteju, pjevu graditeljstva, o klesarima i rezbarima, o romanici i gotici, renesansi i baroku.
Trebalo je u topografsku kartu srca ponovno upisati zabranjeni povijesni luk, oživjeti sve ono, što je rodu hrvatskom bilo na slavu. Narod i narodne vladare, uspravnost roda, svijeću Vjere, zublju mirotvorstva,visoravan duha! U kamene ploče i krhke listine urezanu pismenost! U kapitele i tranzene upisanu vitkost života, u svečane apside i posvećene kripte pohranjenu duhovnost. Trebalo je sve to izvući na vidjelo,sačuvati, posvjedoćiti i obraniti kroz vjekove!
Tu svjetlost podneblja, kristalizaciju našeg života, sve što nam je dano i što nam je predati potomstvu!
I taj bećarac i tu morešku i te sopile i te lijerice,Vrličko kolo i Linđo, tamburice i bajsove, mijeh i rog,kulen i pašticadu…I kaj i ča i što! Sve, što je u krajoliku za našeg čovjeka, sve što stane u šum livada i huk mora, u odjek s planina, u pjev šuma i u ples trava!
Neprijatelji nisu nikoga štedjeli! Narod je bestijalnim napadima satjeran u podzemlje: u šume i kamene proplanke, tamo gdje su sokovi života, gdje je živo korijenje, gdje je pitka voda zdenca i gdje izbijaju vrela, noseći u tijek rijeka, ne samo živahne tekućice, nego i duh naroda, ideju otpora.
Sve su vojske skršene, sve politike propale, a ostala je i pobijedila samo Vjera i nada
I naša generacija je doživjela djelić te mukotrpne povijesti našeg naroda. Izašli smo iz sjene neslobode u sjaj nove povijest, kao najsretnija generacija. Devet stoljeća neslobode odnijelo nam je ljude i zemlje, uskratilo kulturu i blagostanje, a donijelo zaostalost, poniženja i neslogu. Sve su vojske skršene, sve politike propale, a ostala je i pobijedila samo Vjera i nada. Našom mladosti izravnali su polja i zavalili jame, ali duh nije klonuo, nego narastao. Burne nevolje bacili su nas na hridine zaostalosti i nasukali na pijesku nesloge. Učeni su prognani, bogati osiromašeni,a jaki zatrti. Preživjela je samo Vjera i nada, te spremnost bezimenih, poniženih i zanemarenih. Najsretnija generacija u tisuću hrvatskih godina slomila je čeljust od željeza, ugasila munje i smirila oluje. Na žalost željezna čeljust nije nestala. Ne može više gristi pa šapće da je naša država razočaranje, naše domoljublje zaostalost, a Vjera besmislena. Nitko nas ne može pobijediti ako naša srca to ne daju!
U tuzi prisjećanja prošlosti, vjerujem da ćemo naći zrnca radosti sadašnjosti!
Dr. Filip Šalinović