Poslovica kaže da ono što nije napisano nije se ni dogodilo. A što sa onim što se dogodilo a nije napisano ? U današnje vrijeme tradicija se gubi. Nema više talentiranih pripovjedača koji bi je čuvali od zaborava. Mlađi odlaze a stariji umiru. Ne postoje više sijela ni okupljanja sa starijim osobama koji bi mladima prenosili svoja znanja i iskustva. Mnogi mlađi ne znaju tko im je svojta, ponekad ne znaju dalje od dida ili babe. Tako nam priča Ivanka Paul, osamdeset petogodišnja Kominka i Neretvanka sa pariškom adresom, žena koja je sudjelovala u međunarodnom priznanju Hrvatske, koja se kao zaposlenica Ministarstva vanjskih poslova Francuske družila sa brojnim političarima onoga vremena. Za svoje zasluge u promicanju odnosa Francuske i Hrvatske predsjednik RH, Franjo Tuđman odlikovao je Redom hrvatskog pletera, piše Dubrovacki vjesnik
Ivanka je živa enciklopedija. Sa svojih 85 godina zdravlje je još dobro služi, premda se otežano kreće. Sa njom smo razgovarali u gradskom parku u Metkoviću uz rijeku Neretve i metkovski lučki most. Svoja sjećanja sažela je u četiri knjige, u kojima pripovijeda o tradiciji, dolini Neretve, Kominu, svom životu. Sve je to pretočeno u libar za povijest. Ona je žena koja je Titu rekla goodbye u svojoj knjizi. Upravo su tu knjigu “Goodbye Tito” preveli na rumunjski jezik. U Francuskoj je za nju dobila nagradu “Victor Hugo”. Ima još puno planova, samo da je zdravlje posluži.
Njezina djela su kominske i neretvanske kronike pune emocija. Nisu to samo puka nabrajanja podataka i sjećanja, sve je prožeto jednom dubokom emocijom i ljubavlju prema svom rodnom kraju kome se Ivanka u osmom desetljeću života vratila.
Rado nam je pristala iznijeti svoja sjećanja pretočena u knjigu “Bog i veslo”, koja pršti dogodovštinama ne tako davne ali zaboravljene prošlosti ovoga kraja. Pripovjedački talent naslijedila je od svog oca, koji je kako kaže bio mudar čovjek. Nije bio školovan ali je slovio za najmudrijeg u selu. Njemu su ljudi dolazili kad bi se sporili oko međa ili kad bi imali neke nesuglasice. Kad godi ima priliku Ivanka, inače profesorica francuskog jezika sa diplomom pravnog fakulteta na Sorboni i članica Društva francuskih pjesnika, obilazi francuske škole i priča o Hrvatskoj, posebno o dolini Neretve u kojoj je odrasla.
– Kada je bio rat u Hrvatskoj francuski mediji su često pisali neistine o događanjima u Hrvatskoj. To sam često demantirala prevodeći službena priopćenja hrvatske vlade i Sabora na Francuski-govori nam.
Prisjeća se Ivanka svoga djetinjstva i mladosti, priča nam tako o muško-ženskim odnosima u društvu i obitelji, patrijarhalnoj sredini kakva je dolina Neretve sredinom prošlog stoljeća, diobi imovine, odnos su muškarca prema ženi i podređenom položaju žene, od koje se nije očekivalo da ide u školu, njezina zadaća je bila samo raditi u polju, čuvati stoku i odgajati djecu. Žena je bila u podređenom položaju prema muškarcu.
– Možete misliti obrazovanje i školovanje za ženu smatralo se grijehom- eto takva su to vremena bila, govori nam.
Ivanka jasno progovara o tradicijskim nasljeđima u dolini Neretve nasljeđivanju imovine sa oca na sina gdje je kćerka uvijek bila u drugom planu, često je ostajala bez imovine jer se imovina nasljeđivala sa oca na sina. Žene su bile podložne svojim muževima i ostalim muškarcima u obitelji.
U dolini Neretve nekada se posebna pozornost posvećivala davanju imena djece.
Prvo muško dijete dobivalo je ime svoga djeda po ocu, dok je žensko dobivalo ime svoje bake, očeve majke. Ako je mnogo djece u obitelji, više od četvoro imena se daju po svecima na dan rođenja. Ime je uglavnom birao otac djeteta, majka nije sudjelovala u tome, govori nam Ivanka, koja umalo nije završila u samostanu. Međutim, sudbina je htjela drugačije. Časne sestre u Splitu su je odbile kazavši da nije za samostana već da bi je mogle poslati u misije. Sa time se nije složio njezin otac i tako je Ivanka krenula u srednju školu, zatim na Filozfski fakultet u Sarajevo a životni put je odveo u Francusku, gdje je provela najveći dio svoga života. Često se vraća u rodnu dolinu Neretve, tu joj je kaže najljepše.
Tekst i slika/Stanislav Soldo/Dubrovacki vjesnik