„Naša Hrvatska je ranjena, krvari, a s njom i dio nas. Očaj, nemoć razočaranje, bol, suosjećanje tuga, prezir, pa čak i mržnja nadiru i ispunjaju nam dušu istovremeno. Đaci naši, mladići, naše želje da rat upoznate samo iz štiva, ostale su uzaludne. Gledamo vas na položajima, pokušavamo prodrijeti u vaše misli, u vaša srca, stvarnost je tako blizu, okrutna i neshvatljiva.
Vi, koje smo rodile za život, koje smo učile pjesme ljubavi i prijateljstva, umirete, krvlju natapate Hrvatsku, a mi smo bespomoćne. Vlažile su nam se oči svaki put dok smo vam čitale stihove o ratu, u vašim dječjim pogledima zadržavale su se suze, tugovale smo zbog nesreće kragujevačkih đaka. Vjerujemo da ste vi koji ste štitili svojim životima školu u Vrlici, Osijeku, Kijevu kojeg više nema, Dalju, prebirali po sjećanjima i pokušavali povući paralelu, ali paralele nema, nemoguća je, ne postoji.
Djeco Srbije, zasuze li danas oči vaših majki i učiteljica, kada ste svjedoci umiranja u Hrvatskoj. Molimo vas, zaustavite svoje susjede i poznanike, spriječite ih u njihovom neprijateljskom pohodu na Hrvatsku.
Djeco, pričali smo vam o ljepoti naše armije, o sigurnosti zemlje, ali bili smo u zabludi, ni slutiti nismo mogle da je sva njihova ljudskost utkana u čizmu, čizmu okrutnu i nasilnu, čizmu koja gazi.
Oprostite djeco naša, đaci naši, sve naše priče o prijateljstvu, o ljubavi, poštovanju i uvažavanju, bile su laž!
Što reći danas našim đacima kada je rat, tko ruši škole, tko baca bombe. Oprostite djeco naša, đaci naši, sve naše priče o prijateljstvu, o ljubavi, poštovanju i uvažavanju, bile su laž! A mi smo tako nesretne zbog toga i nesretne smo zbog sudbine naše Hrvatske“, ovo su samo neke od poruka, ove su poslale žene osnovnih škola iz Metkovića, koje su se mogle čuti na velikome skupu žena ispred tadašnjega garnizona u Pločama.
Skup je održan krajem kolovoza 1991. godine, u Hrvatskoj je bjesnio nametnuti rat, budućnost zemlje bila je upitna, a neposredno prije veličanstvene akcije „Zelena tabla-Mala Bara“ u kojoj je baš u Pločama osvojena prva neprijateljska vojarna u Domovinske ratu, tisuće žena iz Doline Neretve došle su do garnizona i zahtijevale (bezuspješno) da se njihovi sinove vrate iz JNA kući i da mladi vojnici iz pločanskoga garnizona odu svojim obiteljima.
Dubrovački vjesnik, tiskano izdanje, (petak) donosi priču o velikome prosvjedu žena ispred garnizona u Pločama u kolovozu 1991.
Jedna od organizatorica ovoga velebnog skupa bila je Pločanka Ana Karlović, s kojom smo se, nakon toliko godina, prisjetili tih povijesnih trenutaka. Ana je vodila skup i preko megafona započela pjevati hrvatsku himnu nakon čega se „Lijepa naša domovino“ zaorilo iz tisuća grla, pored zbunjenih vojnika jugoslavenske vojske.
„Tko je tada mislio na posljedice, nosilo nas je srce, emocije…”
„Tko je tada mislio na posljedice, nosilo nas je srce, emocije, dok smo iz grada išli pješice prema garnizonu broj ljudi stalno se povećavao. Da, bilo je to hrabro za ono vrijeme, ali nismo kalkulirale. Sjećam se Marije Ilić iz Metkovića, ta žena bila je jako angažirana, Boška Šiljega i mnogih drugih. Mene osobno pokrenuo je, s jedne strane, revolt jer nekoliko dana prije toga Sabor nije jasno imenovao agresora, a, s druge strane, lica tih vojnika, preplašenih mladih ljudi koji su nas gledali s druge strane žice. Još mi je pred očima prizor jedne žene iz Ploča, čiji je sin tada bio na odsluženju vojnog roka u Sloveniji. Grčevito je rukama držala ogradu i molila jednog mladog, izgubljenog, vojnika da izađe. Činilo joj se da ako spasi njega, kao da je spasila vlastitoga sina!, kaže nam Ana, čiji je sin Tonći došao iz Južnoafričke Republike i prijavio se u Hrvatsku vojsku.
„Gledala sam sa suprugom televiziju, sestra mi je bila u inozemstvu i od nje sam saznavala vijesti koje mnogi u Hrvatskoj nisu znali. I zato sam sebi rekla: Ne smijem biti beskorisna u ovim odlučnim danima! Mnoge žene tada su se istaknule svojom hrabrošću, osobito one čiji su sinovi bili u garnizonima diljem bivše države“, prisjeća se Ana, koja je u to doba imala i trgovinu u Pločama. Iz trgovine je, kaže nam, opskrbljivala hrvatske vojnike, posebno nakon akcije „Zelena tabla“.
„Sjećam se da je skup u Pločama u to vrijeme imao veliki odjek. Nije bilo nikakvoga politikanstva, vodile smo se emocijama i ljudskošću. Bila su to posebna vremena koja su na svakome od nas ostavila trag“, ističe Ana. Na nju su poseban trag ostavile tragedije hrvatskih vojnika, pa je nakon masakra u Borovu Selu počela pisati pjesme (Sinoć su gorjele svijeće na prozorima, najljepšim bojama cvjetati moram, da radost u srca vratim). Česta tema su joj najveće žrtve hrvatske mladosti, koje su usidrene u temeljima Domovine.
Dubrovački vjesnik, tiskano izdanje, (petak) donosi priču o velikome prosvjedu žena ispred garnizona u Pločama u kolovozu 1991.