„Već punih 25 godina pokušavamo riješiti svoje zaostale, neisplaćene, plaće, putne troškove, otpremnine i sve ostalo. Pokušavali smo na razne načine, pregovorima, razgovorima, dopisima prema Vladi RH, koja ne reagira. Zato smo se obratiti Novom sindikatu da nam pomogne u rješavanju našeg problema. Dobivali smo sudske presude, ali nismo se imali iz čega naplatiti. Danas nas je malo jer nismo uspjeli ishoditi sve dozvole za prosvjed. Naš problem nastao je samom privatizacijom, kada nas je kupila jedna firma iz Zagreba, radnici su ostali raditi, gomilale su se plaće, vlasnik je izvlačio profit, a onda je firma prodana gospodinu Pripuzu. U privatizaciji firma je prodana za 11 milijuna eura, a navedeni gospodin, koji ju je kupio, prodao ju je državi za 136 milijuna eura. Mi se, u svemu tome, nismo naplatili, nismo se imali kome obratiti, pokušavali smo ostvariti kontakte sa svim Vladama, ali bezuspješno. Od 1. studenoga 1997. do 8. prosinca 1999., do otvaranja stečaja nismo primili niti jednu lipu, dionice su propale, kada je otvoren stečaj mi smo bili među zadnjima u naplatnom redu, a država je sve naplatila, rekao je Miljenko Herceg, koordinator ispred sindikata Novi sindikat radnika Hrvatske na prosvjedu bivših radnika Plobesta Ploče koji očekuju isplatu neisplaćenih tražbina od svoje bivše tvrtke koja je bila u većinskom vlasništvu RH.
Ivo Družijanić tehnički direktor Azbest/Plobest, dobio otkaz prilikom stečaja. „Do stečaja smo normalno radili i proizvodili. Nama nije isplaćivano ništa, otišli smo,da ne kažem plačući, iz tvornice. Bili smo poznati u svijetu po našim proizvodima, od Libije do Rusije itd. Proizvodili smo obloge kočnica, preko 850 tona godišnje, to je komadna proizvodnja, traži se preciznost i nije lako proizvesti toliku količinu, zatim proizvode od azbestnog vlakna, opskrbljivali smo željeznicu, zagrebački ZET. U tvrtki je radilo do 1200 radnika, od toga otprilike pola žena, pola muškaraca, mnogi su ovdje zasnovali svoje obitelji“, rekao je Družijanić.
Mladen Popovac je istaknuo kako je bez plaća ostalo 300 radnika: „Krenuo sam u pravnu bitku za moja potraživanja, koju sam dobio, imam sudske presude. Kada je došao trenutak da me treba isplatiti rekli su mi da nema novca. I stečajni upravitelj mi je priznao moja potraživanja. Zadnji sam napravio inventuru kompletne imovine u poduzeću, na dan stečaja sva je imovina bila ispravna i u radnoj funkciji, a dana kad vidimo što je ostalo, pitam se gdje su ti strojevi i gdje sam ja i svi mi ostali. Pokrenuli smo bezazbestnu proizvodnju, nakon direktive EU, mi radnici digli smo kredite, kupili licencu, kupili strojeve, jedan je koštao 1,5 milijuna eura, odveli su ga u staro željezo, a nama, koji smo se zadužili za taj stroj ništa. Pokrenuli smo novu proizvodnju za vrijeme rata, proizvodili visoko kvalitetne proizvode, nitko u Hrvatskoj i u našem susjedstvu to nije radio,, a onda je netko došao, počupao kablove, izgasio svjetla, nas poslao kući, a sebi napunio džepove. Tražimo ono što nam je netko trebao isplatiti“.
Srećko Šimunović bio je radnik na održavanju u mehaničkoj radionici, koji, kao i njegove kolege, dvije godine nije primao plaću. „Dočekali smo stečaj, kao „otpremninu“ smo dobili otkaz. U vrijeme kad nismo primali plaće bili smo nosioci svojih obitelji, djeca su nam bila na školovanju, niti jedne plaću nismo primili, stambeni fond je pripao Gradu Ploče, koji se nije obazirao na nas. Propale su nam dionice, Vlada je do sada nešto pomogla, sada se obraćamo sindikatu da barem tih 25 plaća dobijemo. Išli smo na tuđe dnevnice, to je velika bol koja nas tišti. U ovaj krš čak smo investirali životno osiguranje, pojedinci koji su se omastili, dolaze i rade po tim halama“, istaknuo je Šimunović.
Slike: rogotin.hr