Don Ante Žderić vjerojatno je jedan od citiranijih svećenika u Dalmaciji zbog svojih iskrenih istupa te otvorenih i počesto britkih komentara društveno-političkog života. Jasan i nepatvoren u svojoj komunikaciji s javnošću, ovaj svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije dopire ne samo do srca vjernika nego i šire javnosti. Nekadašnji kapelan Župe sv. Marka evanđelista, koji je u Makarskoj živio i djelovao devet godina, pokazao se, očekivano, kao odličan izbor za naš serijal “Bez pituravanja”.
S don Antom, koji je prije Teologije završio studij Arheologije i povijesti na Filozofskom fakultetu u Zadru, nema zabranjenih tema, nema “krivih” pitanja i nema ukalupljenih i krutih odgovora. Ukratko, pituru don Ante uz Rogotina najradije čuva za ikonopis kojim se također bavi godinama, dok je u razgovoru istovremeno autentičan i duboko svjestan važnosti poruka koje šalje kao predstavnik Crkve.O čemu smo sve razgovarali s omiljenim svećenikom (splitskim ili makarskim, kako želite), koji je u grad pod Biokovom došao samo zbog našeg serijala, čitajte u nastavku, piše Makarska danas.
Javnost vas percipira kao netipičnog svećenika. Što to znači netipičan svećenik?
S obzirom da pokušavam slijediti Isusa Krista i njegov nauk, onda slobodno možemo reći da je u svoje vrijeme on bio netipičan. Po toj logici bi oni koji ga nasljeduju, bilo kad, u bilo kojem prostoru, samim time bili netipični. Netipičnom se možda doživljava jedna moja otvorenost suvremenom društvu i potrebama ljudi u njemu. To je vjerojatno najbolje sažeo papa Frane kad je rekao svećenicima: “izađite na periferije.” To znači da ne treba samo sjediti u sigurnosti svog župnog ureda ili samostana, nego poći k ljudima u njihove svakodnevne životne situacije. Tamo gdje žive, gdje rade, gdje se školuju, gdje treniraju, gdje se zabavljaju, gdje se druže…Treba poći u njihove žalosti i u njihove radosti. Stoga tu netipičnost ne bih nazvao netipičnošću, nego upravo to da u skladu sa suvremenim vremenom pokušavam pristupiti ljudima na njihovim periferijama.
Kada dođete među ljude na periferiju, što vidite? Koji su problemi?
Općenito je danas društvo u svijetu, pa i Hrvatskoj, u dubokoj i sveobuhvatnoj krizi. Zahvatila je sve pore društva i zahvatila je kako duboko. Ono što primjećujem je osjećaj nesigurnosti, izgubljenosti, izloženosti izazovima suvremenog doba i načina života, te političkim, ekonomskim i drugim turbulencijama. Ljudi traže sigurnost koje zapravo nema, a to je najbolje pokazala situacija pandemije covida 19 i lockdowna. Tada se vidjelo da ni materijalno najbolje situirani ljudi nemaju nikakvu sigurnost. Jedan mali virus bio je jači od čitavog čovječanstva. Tako da današnjem čovjeku treba ponovno probuditi nadu.
Sad ćemo malo generalizirati, ali jesu li te nade potrebniji mladi ili stariji? Ili svaka populacija ima svoje specifičnosti koje treba uvažiti?
Svaka ima svoje specifičnosti, ali nitko nije pošteđen od posljedica krize u kojoj živimo, s tim da svaka od tih generacija na nju reagira na sebi svojstven način. Starije generacije ipak iza sebe imaju jedan dobar komad životnog iskustva pa se onda time služe u suočavanju sa situacijama u kojima se nalaze. Možemo reći da ljudi koriste sebi poznate obrasce ponašanja, dok su mladi više prisiljeni istraživati, snalaziti se, tražiti načine kako riješiti suvremene izazove. No sigurno je da su svi, bez obzira na životnu dob, potrebni jedne velike doze hrabrosti i jasnoće. Jer ponude u suvremenom svijetu su mnogostruke, a ljudi se u svemu tome izgube. I onda u jednom trenutku shvate da mogu imati puno toga, ali ako u svemu tome nemaju životni kompas, shvate da lutaju.
Stariji imaju iskustvo i obrasce na raspolaganju, a mladi traže put. Znači li da ono što su im dali roditelji nije bilo dovoljno čvrsto kad moraju lutati?
Čini se da je došlo do jednog loma u prijenosu iskustva. Nekad su u obiteljima stariji odgojem svoja vlastita iskustva prenosili mlađima, danas se to ne događa. Mladi i djeca danas traže neke vlastite putove, i malo im koristi iskustvo starijih.
Jesu li ti obrasci starijih beskorisni jer ih doživljavaju kao dogme koje ne funkcioniraju u današnjem svijetu?
Nisu im od koristi iskustva pa makar ih nazvali dogmama. Mladi čovjek je sklon ispitivanju svega, što samo po sebi nije loše. No i taj mladi čovjek je potreban vodstva. To se vidi i u događanjima u našem društvu, jasno je da oni traže vođe i uzore, traže nekoga po čijem će obrascu oni sami živjeti nadajući se tako nekakvom uspjehu, sigurnosti i afirmaciji sebe samog.
Kad kažete vodstvo, može li se time objasniti ovolika fama oko Thompsonovog koncerta? Prepoznaju li u njemu vođu, je li to vodstvo koje traže?
To je pokazatelj smjera u kojemu bi se trebalo postaviti u odnosu na mlade. Dakle, jasnoća, vodstvo, jedan iskaz vrijednosti za kojima mladi tragaju. Svaki čovjek traga za ljubavlju, prihvaćenošću, svojim vlastitim korijenima, na koncu konca i za samim Bogom, premda toga čovjek često nije svjestan. Prema tome, bilo bi dobro iz iskustava organizacije i odjeka spomenutog koncerata među mladima učiti za budućnost. Jer ti mladi ljudi su veliki društveni, nacionalni, obrazovni, kulturni, sportski, pa i vjerski potencijal za budućnost.
Dakle ne govorimo o sadržaju poruke nego načinu? To bi bio nekakav know how?
Da, stvar je načina i jasnoće, jer vidi se iz njihovih reakcija da je njima važna emocija, zajedništvo, osjećaj pripadnosti, osjećaj vrijednosti, uvaženosti…Njima je važna vrednota žrtve, domovine, ljubavi, vjere i važno im je da se ta žrtva vrednuje. I da to ne bude stvar prošlosti ili nečega čega se, eto, s nekim pijetetom sjećamo, nego da u suvremenom društvu te vrednote mogu i trebaju imati svoje mjesto.
Ajmo sad hipotetski: da želimo po takvom modelu jasnoće i zajedništva poslati poruku tolerancije, propitkivanja i otvornosti, tko bi na ovim prostorima imao karizmu za tako nešto napraviti?
Teško je tu izdvojiti osobu ili grupu koja bi bila ta koja bi promovirala te vrednote. Od toga bi bilo bolje da su te vrednote prisutne u suvremenom društvenom diskursu, medijskom, školskom, vjerskom, političkom…I da se one odjelotvoruju u svakodnevlju; u odnosu poslodavca i radnika, u obitelji, u odnosu muža i žene, roditelja i djece…
Nekakvi društveni spektakli poput koncerata su za svaku pohvalu, ali to nije dovoljno, oni su samo pokazatelj. Vrednote o kojima pričamo su vrlo konkretne. Domoljublje nije samo mahanje zastavom nego i plaćanje poreza, zaziranje od korupcije, odgovornost prema radu, prema starijima…Vjera nije samo primiti sakramente. Vjera je ljubiti drugoga, drugačijega, pa i onoga koji te ne voli.
Ako bi sve ostalo samo na parolama, bile one rečene na masovnom skupu kao što je koncert, onda bi to ostalo samo jedna lijepa predstava koja jest dojmljiva, ali nije životna. .
Rekli ste da je u vjeri preduvjet znati ljubiti i neprijatelja. Koliko je vama osobno to bilo teško kroz život? Čovjek ste, netko vas je sigurno nekad povrijedio.
Naravno da je teško svakom čovjeku nositi se s društvenim i osobnim nepravdama koje se dožive. Međutim, meni osobno puno znači iskustvo vjere u Isusa Krista koji je uskrišavao, ozdravljivao, opraštao, a na kraju završio razapet. Dok je on hranio mnoštvo, pratilo ga je pet tisuća ljudi, a u svakodnevnom životu su ga pratila samo dvanaestorica. A podno križa na Kalvariji ih je bilo samo troje. To je prosjek. Mnogi se oduševe za neku ideju, drugi tu ideju održavaju neko vrijeme, ali tu ideju odjelotvori i živi tek radikalna manjina. Tako da snaga vjere nije u broju vjernika nego u veličini srca vjernika.
Biste li rekli da će u krizi koju ste spomenuli ljudi više tražiti utjehu u vjeri? Događa li se to već kao odgovor na krizu?
Ne moramo društvenu krizu shvatiti kao katastrofu nego prije kao priliku. Kad ti se pokvari nešto u autu, to je prilika da napraviš servis. Kad je kriza u društvu, onda je to prilika za propitkivanje, za razlučivanje i za odluke, a onda i djelovanje. Uvijek su društvene krize rađale jedno novo proljeće u društvu, na novi i drugačiji način. Kriza u kojoj živi naše društvo je velika mogućnost za čovjeka da ponovno pronađe Boga i izgubljenu nadu. Pitanje je koliko tko to takvim prepoznaje. Netko će očajavati, netko se povući u sebe, netko kukati i žaliti se, a netko će nešto poduzeti. U ovoj krizi jedan dio ljudi sasvim sigurno iznova traži Boga. Koliko je to u društvenom postotku, nemoguće je reći. Jedan dio ljudi u krizi Boga doživljava kao jedna dostupni servis. To bi bila puka religioznost koja ne bi bila dugotrajna i ne ostavlja traga na čovjeku.
No jedan dio ljudi će ostati pasivan, čekat će da oluja prođe, što nije dobro, jer ako čovjek ne radi na sebi, ne napreduje, duhovno, emocionalno, intelektualno, onda ne može rasti, piše Makarska danas.
Mislite li da je današnji čovjek izgubio osjećaj svrhe i svijest o tome da je taj osjećaj jako bitan, možda i presudan?
O tome je još pisao psiholog Viktor Frankl na osnovu vlastita iskustva u koncentracijskom logoru. Njegovi zaključci i iskustva ostaju trajna baština čovječanstva, da ono što je čovjeku potrebno jest svrhovit život. Čini mi se da čovjek današnjeg zapadnog svijeta pitanje vlastite svrhe uvijek jasno ne vidi. Ili vlastitu svrhu traži na krivim mjestima. Odgovor na vlastitu svrhu nije izvan nas nego u nama. Nije u onome što imamo, nego što jesmo. Svrhovit život podrazumijeva široko srce. Što je ono veće, to ćemo prije otkriti svrhu vlastita postojanja i u tome ćemo dobiti odgovor na vlastita životna pitanja u krizi u kojoj živimo, javlja Makarska danas.
Dakle zaključit ćemo, netko može biti ateist ili agnostik, i imati široko srce i apsolutno svrhovit život.
Ovdje namjerno nisam apostrofirao vjernike jer mi svećenici smo poslani svima. Isus je išao na periferije o kojima će kasnije govoriti papa Frane. Tako da u ovom pitanju svrhe življenja i nošenja s aktualnom krizom jednaku priliku imaju i vjernici, i nevjernici, i agnostici. Samo je pitanje koliko će tko biti hrabar suočiti se s izazovima i raditi na sebi. Svi će, prije ili kasnije, u tom traganju naći Boga. Kako je rekao Sv. Augustin:” za sebe si nas Bože stvorio i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi.”
Koji su tabui u današnjem društvu u Hrvatskoj koje bi trebalo rušiti i gdje su te današnje periferije?
Tabui su uvijek bili i jesu dio društva, i dio života svake osobe. Čini mi se da su tabui s kojima se danas susrećemo izraženiji nego u prošlosti. Jedan od njih je da su vjernici konzervativni. Sama vjera nije okov za čovjeka nego mu ona daje slobodu. Nije vjera ako nije sloboda. Tako da su sami vjernici pozvani da rade na širenju svojeg pogleda, javlja Makarska danas.
Dakle nije problem društvena interpretacija vjernika kao konzervativnih, nego rakurs samih vjernika? Koji sami sebe “konzerviraju”?
Da, treba raditi na širini vlastitog pogleda. Zatim bih među tabue spomenuo i odnos prema domovini i domoljublju. Domoljublje ne može biti jednoznačno ili uniformirano. Domoljublje je kao jedna lepeza vrednota unutar koje su svi pozvani doprinijeti vlastitim angažmanom. Domoljublje se iskazuje na koncertu pjevanjem domoljubnim pjesama, ali ono se iskazuje i čitanjem, i pisanjem, i učenjem, kako bismo doprinijeli razvoju društva. Domoljublje i na način Thompsona, i na način Dražena Petrovića, ili Vlade Gotovca. Dakle vrednota nam je ista, ljubav prema domovini, ali smo je pozvani ostvarivati na način vlastite osobe.