Vinko Štrbić iz Stabline nije samo nije samo posljednji aktivni guslar i čuvar te vrijedne tradicije na području Ploča, a vjerojatno i Doline Neretve i šire. On i piše pjesme koje pjeva dok gusli. I sam izrađuje ovaj poznati narodni instrument. Upravo je dovršio još jedan! A tek su mu 83. A da bi guslio, na nečemu treba sjediti. Pa je sam napravio i katrigu (stolac). Od smriča. Sve po starinski.
Vitalni stablinski starac već dugi niz godina pjeva zbog ljubavi prema ovom jednostavnom, čarobnom instrumentu i tako nastoji što više produžiti njegov „život“. Pjeva brojne pjesme pa i one koje je sam napisao, o koroni, o svome životu, o običajima ovdašnjih ljudi, starinskim prosidbama i udajama… Jer gusle nestaju, a postale su nerazdvojni dio njegovoga života, zavolio ih je još kao dijete. „Prva svirka koju sam čuo u životu bila je cviljenje gusala. Bilo je to u Plini, u selu Puljani, a ja sam tada imao osam godina. To iskustvo zauvijek se uprezalo u moje sjećanje i pratit će me dok sam živ. Guslio je pokojni Petar Radaljac. Samo su neki zaseoci u Plini Istočnoj i Plini Zapadnoj imali guslare. To su bili, koliko se sjećam, Štrbići – Podažuželj, Malete i Janjići. Ja sam počelo guliti kad mi je bilo jedanaest godina na guslama koje im je dao Petar Radaljac, jer je on u to vrijeme prestao guliti. Te su gusle bile napravljene od bakrača, a ne od drveta i kože. Bio sam samouk, strpljivo sam vježbao i učio, jer sam to jako volio. Na njima sam svirao 4-5 godina“, prisjetio se Vinko toga vremena.
Bila su to vremena teškoga življenja, trebalo je osigurati egzistenciju. Vinko se preselio u Stablinu. Sam je napravio gusle, od drveta i kože sa kvalitetnijom strunom od konjskog repa, za razliku od onih na kojima je učio gusliti, a na kojima je struna bila od kobile. Ali tada su prioritet bili ženidba i radne obveze, koje su ga odvojile od gusala. „Krajem pedesetih godina prošloga stoljeća učio sam zanat bravara u pločanskome Azbestu, a došle su i mnoge druge obveze, pa sam silom prilika napravio podužu pauzu, sve do početka devedesetih godina. Svirao sam za sebe i svoje najbliže, a prvi javni nastup imao sam na jednoj svadbi moje rodbine u Tučepima, 2010. godine. Nakon toga sam nastupao kad god bi netko od moje rodbine ulazio u bračne vode“, kaže Vinko.
U međuvremenu je nabavio i narodnu nošnju, često je javno nastupao. Bila je to prilika da taj instrument prezentira široj javnosti. Ipak, zbog jedne stvari mu je žao: „Žao im je što kod mladih ljudi ne postoji interes da se ova tradicija nastavi. I danas ima ljudi koji kod kuće čuvaju gusle, a ne pokazuju volju da sviraju. Volio bih da se pojavi netko mlađi, s voljom i talentom, da prenesem svoje znanje i iskustvo“, nada se ova guslar iz Stabline, koji u čuvanju tradicije ima i podršku samozatajne supruge Milke. „Moja ljubav prema guslama je dugotrajna i postojana i, zar trebam naglašavati, guslit ću dok budem otvarao usta“, poručuje Vinko.
Kažu da je slušanje gusala usporedivo s gledanjem dokumentarnog filma u kojem se prepričavanju povijesni ili neki drugi događaji. Gusle su narodni gudački instrument, izrađen od jednog komada orahova, hrastova, borova ili javorova drva, s najčešće jednom, a rijetko s dvije žice, koji je na ove prostore dospio, pretpostavlja se, iz zapadne Azije opreko Bizanta oko IX stoljeća. Guslari su nekad bili kroničari nepisane povijesti svoga naroda i njegovih davnih zgoda. Jedan od poznatih guslara bio je Andrija Kačić Miošić „(„Starac Milovan“).
