Na mjesnoim groblju svetoga Nikole u Rogotinu, u nazočnosti obitelji i velikoga broja prijatelja i sumještana pokopan je Viktor Markota. Pogrebni obred predvodili su župnik Rogotina don Dalibor Milina i svećenik iz Rogotina don Ante Žderić, čiju homiliju prenosimo u cijelosti:
„Dobar je Gospodin onom koji se u nj pouzdaje,
duši koja ga traži!“
(Tuž 3, 25)
Okupili smo se danas, u ovaj rujanski dan kasnog ljeta godine Gospodnje 2025., pod svodovima ove svima nama drage crkve, ispratiti našega mještanina i župljanina, a ponajprije vjernika, oca, supruga, sina, brata i djeda Viktora Markotu na njegov počinak, počinak pod čempresima našeg groblja sv. Nikole, do „zore Sudnjeg dana“ – kako kaže jedna pjesma. Ovom prilikom izražavam iskrenu sućut njegovoj obitelji. Čini mi se da me prečesto zapada sveta i teška dužnost govoriti na posljednjim ispraćajima naših rogotinjana, pa se pitam što i meni i svima nama po ovim događajima poručuje Nebo?!
„Dobar je Gospodin onom koji se u nj pouzdaje, duši koja ga traži!“- kaže starozavjetna Knjiga tužaljki. Ove riječi nam, bez sumnje, daju odgovor na pitanje koje se u trenucima oproštaja s našim voljenima prolama iz dubine duše: koji je smisao našeg življenja, trpljenja, postojanja i umiranja?! Zaista, sve je pod nebom privremeno. I mi sami. I u ovoj su se crkvi nekad okupljali ljudi čijih se lica više nitko živ ne sjeća. Doći će vrijeme kad će se ovdje okupljati neki novi naraštaji, od kojih nitko nas ovdje danas prisutne neće pamtiti. Privremeni smo. Ovdje dolje, pod nebom. Tu, očito, nismo predviđeni potrajati. Niti mi sami, niti i koje drugo živo biće. U toj činjenici prepoznajemo da smo stvoreni, da nam je život darovan i da taj naš život nije naš! Ne pripada nam. Za svakog od nas dolazi trenutak kad ćemo, očito je, taj život morati vratiti onome tko nam ga je privremeno darovao, posudio, onome od koga dolazimo i kome se vraćamo. I za taj mu život dati račun o upravljanju.
Svako putovanje mora imati cilj. Cilj putovanju daje smisao. Putovanje bez cilja bilo bi lutanje. Čovjek bez cilja ne zna kuda ide. Niti zašto uopće mora ići. Tek cilj omogućava smisao putovanja i daje razlog nade, osobito kad je to putovanje teško, kad je obilježeno težinom hoda, koračanja dalje, uvijek naprijed. Pomisao na cilj trkaču maratona predstavlja motiv koji mu daje snagu prevaliti puste kilometre, kako bi stigao do cilja. Nema li čitavu utrku pred očima cilj, ne bi imao snage ni motiva istrčati niti metra. Kad je tako s putovanjem i trčanjem, koliko li je tek važan cilj hoda koji zovemo – život?! Život je otajstvo pred kojim ostajemo zatečeni. Osobito pred njegovim početkom i zemaljskim krajem. Pred tim otajstvom shvaćamo da nam je darovano i da ga valja vratiti darovatelju. Njemu sve živi. Njemu se sve vraća. Tamo je naš dom.
Naš životni hod nije ništa drugo nego povratak doma, kući. Čitav život, stareći, slutimo da smo ovdje na zemlji gosti i da naše srce uvijek doziva Onaj za kojega smo stvoreni i od kojega smo stvoreni – Bog. Naša duša, i kad toga nismo svjesni, traži vratiti se doma, njemu, Bogu. Njemu pripadamo i gdje je On – naš je dom. U njemu se srce smiruje nakon nevremena življenja. On je dobar onom tko se u njega pouzdaje, duši koja ga traži. Naš vjernički život nije ništa drugo nego traženje puta doma, Bogu. On je Cilj koji osmišljava naše življenje, trpljenje i umiranje. A njegova vjernost odgovor na našu ljubav. Zato u Bogu sav ljudski trud i žrtva bivaju prepoznati i oplemenjeni krunom vječne slave. Bez Boga čitavo naše postojanje i svaki trud bivaju osuđeni na neuspjeh, nestajanje, uzaludnost i propast. Jer bi bez njega smrt imala konačnu riječ i bila točka na kraju rečenice života, nakon koje nema dalje. Vjerujem da je ovo istina koju nam Nebo želi posvijestiti prilikom svakog oproštaja kakav je i ovaj tužni zbor, kojem danas nazočimo. „Dobrota Gospodnja nije nestala, milosrđe njegovo nije presušilo!“- također veli Knjiga tužaljki. (Tuž 25, 22) Zato u ovom tužnom trenutku i podižemo svoje oči i srca Nebu, želeći svoje umorne glave barem na trenutak odmoriti na Srcu Isusovu, kojem smo i ove godine posvetili svoje živote.
Dragi naš Viktore! Ostali smo nijemi kad je došla vijest o tvojem prelasku s ovoga svijeta. Kako je to teško prihvatiti. A mislili smo da su još duge godine pred nama. Proći će dugo vremena dok se ne naviknemo da te više nema među nama. Vratio si se kući. Bogu. Svome i našemu Cilju životnog hoda. Nekako mi se čini da si od Markovog odlaska već srcem živio na Nebu i da si ostao među nama onoliko koliko je trebalo da se pobrineš da ti obitelj stasa i da te unučad zapamti. I da ih učiš životu. A imali su od koga učiti. I da si upravo o blagdanu Male Gospe pohitao Nebeskoj Majci u krilo čestitati joj rođendan, oči u oči. Jer, u tebi se ostvaruju riječi kako je: „Gospodin dobar onom koji se u nj pouzdaje, duši koja ga traži!“ Pa te, tako misleći, nekako i razumijem i nemam ti pravo zamjeriti. Premda mi je krivo i duša me boli. Uostalom, uvijek ostaješ i Katin i naš, bio ti ovdje pod Nebom ili gore, na Nebu. A ti reci tamo svima da nisu zaboravljeni i da nas ovdje dolje još uvijek ima, da se Neretva pjeni i pisma piva. Samo, molim te, moli za nas da se opomenemo riječima Raosovog don Pavla: „Ne daj, sine, da nam narod izumre!“ I čekajte nas. Doći ćemo. Svi ćemo doći na nebesku Gozbu Jaganjčevu. Privremeni smo ovdje pod Nebom.
Bilo ti danas mjesto na Svetome Sionu i u krilo Abrahamovo anđeli te poveli! Duša ti se Boga nagledala!