Otac Adam Spalek već puna tri desetljeća dovodi grupe poljskih hodočasnika u Gradac, na Makarsku rivijeru. Lijepa je to prigoda za razgovor s ovim omiljenim poljskim svećenikom.
Trideset godina organizirate dolaske poljskih hodočasnika u Gradac. Ova impresivna okrugla obljetnica prilika je za pogled unatrag. Možete li se prisjetiti prvog hodočašća koje ste organizirali i kakve su tada bile okolnosti?
– Sjećam se dobro svog prvog dolaska u Gradac. Kada je 1989. godine srušen komunistički veo koji je godinama zaklanjao našu slobodu, demokraciju i osjećaj vlastitog dostojanstva i identiteta, mi Poljaci, po prirodi katolici, bili smo jako uzbuđeni vidjeti fenomen Međugorja i otići na to mjesto. Sjećam se da smo se vozili 28 sati jer tada nije bilo ovako lijepe autoceste. U Međugorju smo doživjeli 8 dana prekrasnih duhovnih vježbi i nevjerojatno duhovno iskustvo. Tijekom našeg boravka u BiH planirali smo jedan dan posjetiti jadransku obalu, a kako je Gradac najbliži primorski grad, odlučili smo provesti dan upravo tamo. U tom trenutku nisam mogao ni zamisliti da će ovim putovanjem na more započeti 30 godina putovanja prekrasnom Dalmacijom! Kad smo stigli u Gradac, ostali smo zatečeni koliko je Dalmacija lijepa. Tu smo večer jeli u pizzeriji Gustirna kod obitelji Andrijašević. Bilo je to i moj prvi kontakt s hrvatskim narodom i hrvatskom kulturom. Susret sa supružnicima Milkom i Mirjanom konačno me uvjerio da se već iduće godine moram vratiti u Gradac.
Kako su se tijekom tri desetljeća mijenjali hodočasnici – po godinama, broju, interesima?
Nakon 1989. Poljaci su bili željni putovanja Europom i svijetom. Tako sam od samog početka bez problema organizirao pun autobus za odmor u Gracu. Među hodočasnicima su u početku, a tako i danas, bile obitelji, ponekad i tri generacije zajedno. Interes za posjet Međugorju i Gracu je toliki da već dugi niz godina putovanja organiziram dva puta tijekom ljeta, u srpnju i rujnu. Ponekad se našim grupama pridružuju Nijemci, ali i gosti iz Sjedinjenih Američkih Država koji dolaze u Poljsku da bi s nama išli u Dalmaciju.
Moram istaknuti kako je za mene posebno zanimljivo kako se brojni gosti više puta vraćaju u Gradac. Neki od njih preko deset godina zaredom. Postoji neka čarolija u ovom mjestu koja privlači ljude da mu iznova vraćaju!
Koje Vam je iskustvo ili susret s ovih hodočašća posebno ostao u sjećanju?
Takvih je iskustava, događaja i susreta zaista mnogo, ali ipak ću izdvojiti jedno iskustvo koje me duboko dirnulo. Tijekom jednog posjeta Gracu, hodočasnica se spotaknula i slomila ruku. Otišli smo do liječnika kojeg sam, nakon što joj je pomogao, pitao: “Koliko trebam platiti za posjet i brigu koju ste pokazali?” Liječnik me upitao: “Jesi li ti Poljak?” Odgovorio sam: “Da, mi smo Poljaci” Onda mi je rekao: “Slušaj, ono što je sveti Ivan Pavao II. učinio za nas Hrvate, mi vama Poljacima ne možemo vratiti sljedećih 100 godina.” Zatim se okrenuo i otišao u svoj ured. Ostavio me bez riječi!
Koliko je izazovno organizirati hodočašće iz Poljske u Hrvatsku, i što je najvažnije da bi ono uspjelo?
Iz mog iskustva ovih 30 godina, mislim da više nema velikih poteškoća organizirati putovanje iz Poljske u Hrvatsku. Trenutno na poljskom turističkom tržištu postoji mnogo ponuda za putovanja u Hrvatsku. Ipak, ključ svakog uspješnog putovanja je kvalitetan program! Tijekom godina trudio sam se osmisliti vrlo atraktivne programe putovanja koje sam svake godine nastojao obogatiti novim destinacijama i zanimljivim događanjima.
Stolujete u Crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Łabędyu, koja je jedan od najvrjednijih spomenika sakralne arhitekture na gliwičkom kraju – možete li nam nešto reći o toj crkvi, njezinoj povijesti i zajednici?
– Župa Łabędy je vjerojatno osnovana u 13. stoljeću. Podaci o prvoj crkvi, posvećenoj Uznesenju Blažene Djevice Marije, datiraju s početka 14. stoljeća. Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije, koja je sačuvana do danas, sagrađena je u 15. stoljeću. Temeljita obnova izvršena je između 1716. i 1719. godine, a financirao ju je Jan Bernard Welczek. Zgrada tada dobiva barokni izgled. Na zapadu se diže visoka, četverokutna kula, pokrivena baroknom kupolom; nadovezuju se naos i uži kor. Crkva je okružena susjednim kapelama, od kojih svaka ima kupolu s lanternom. Unutrašnjost je jednobrodna. Namještaj uključuje liturgijske predmete iz 17., 18. i 19. stoljeća, koje su darovali pokrovitelji crkve, obitelj von Welczek. Unutar zida koji okružuje crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije dvije su barokne kapele i treća, klasicistička, grobna kapela obitelji Welczek.
Koje su najveće sličnosti koje primjećujete među poljskim i hrvatskim narodom?
– Bez imalo sumnje, mi Poljaci i Hrvati imamo puno toga zajedničkog. Naime, jezik kojim se služimo u mnogim se trenucima pokazuje vrlo sličan, tako da nema velikih prepreka u komunikaciji između nas i naših hrvatskih domaćina. Ipak, učimo hrvatski kako bismo se, kad dođemo u kuću domaćina, pozdravili na hrvatskom i rukovali u znak prijateljstva, dobrote i mira. Ne krijem da je mnoge Hrvate iznenadilo što im se Poljaci obraćaju na hrvatskom, a često sam se i sam iznenadio koliko su mi se na poljskom jeziku pravilni i naglaskom mnogi Hrvati obraćali na poljskom. Spaja nas i povijest, ona radosna i sretna koja je zapisana na stranicama povijesti, ali i ona bolna, jer je i vas Hrvate i nas Poljake osakatilo više od jednog rata koji su ostavili duboke tragove na nama. Mi smo narodi koji pamte i poštuju one koji su pali i ne dopuštamo nikome da ovu povijest iskrivljuje, laže i manipulira. Također, spaja nas glazba jer imamo mnogo sličnih instrumenata, ali i melodija i pjesama. Mnoge vaše prekrasne pjesme emitiraju se na poljskoj televiziji i radiju. S druge strane, mnogi poljski izvođači dolaze posebno u Dalmaciju kako bi snimili spotove svojih pjesama. Iako se u kuhinji malo razlikujemo, volimo zajedno kušati naše proizvode u Hrvatskoj. U Hrvatskoj, kako sam primijetio, volite kušati naše mesne proizvode. Mi Poljaci volimo jesti vašu janjetinu, ribu i piti dobro vino.
Primjećujem da Vas u Gracu poznaje jako puno ljudi i svi Vas s radošću pozdravljaju. Čujem da Vam pri dolasku kažu “Dobrodošli doma!”. Jeste li počeli osjećati Gradac kao svoj hrvatski dom?
Tijekom svojih prvih dolazaka u Gradac, pokušavao sam pronaći svoje mjesto. Sretan sam što sam od samog početka bio okružen nevjerojatnom brigom i ljubaznošću mojih divnih hrvatskih prijatelja. Svakim novim dolaskom osjećao sam se sve bližim njima. Stvorili smo atmosferu divnog prijateljstva, čak i osjećaj da smo dio obitelji. Zbog svega toga Hrvati su me prihvatili kao svoga, dodijelivši mi časnu titulu “polu Hrvata”. Danas se u Gracu osjećam kao doma. Svim hrvatskim prijateljima kažem da sam došao iz svog poljskog doma u svoj hrvatski dom, a oni mi toplo uzvrate: “Dobrodošao doma!”