Svjetski dan učitelja, koji se odlukom UNESCO-a obilježava 5. listopada, lijepa je prigoda izraziti poštovanje i zahvalnost svim učiteljicama i učiteljima, nastavnicama i nastavnicima, profesoricama i profesorima na trudu, strpljenju, ljubavi i znanju koje ulažu u odgoj i obrazovanje učenika, posebice zbog toga što mladim generacijama usađuju temeljne ljudske vrijednosti i uče ih odgovornosti, pravednosti i poštenju.
A razlog za iskazivanje poštovanja i zahvalnosti Vladi Barbiru, profesoru geografije i povijesti u Osnovnoj školi Vladimir Nazor Ploče je dvostruk. Jer, nakon gotovo četiri desetljeća posvećenosti generacijama i generacijama učenica i učenika, ovaj samozatajni i vrijedni profesor svoje znanje prenosi u oproštajnoj školskoj godini. Naime, nakon njenog završetka Vlado Barbir odlazi u zasluženu mirovinu.
„Miješaju mi se osjećaji ponosa i tuge. Ponosan sam jer sam radio s pravim kolegama, s velikim brojem generacija učenika koji su bili krema, samosvjesni i vrijedni mladi ljudi, puni elana i želje za učenjem, koji su iznad svega cijenili školu i nastavnike. Mnogi od njih ostvarili su zavidne karijere i zauzeli važna mjesta u društvu što me posebno ispunjava zadovoljstvom.
S druge strane, pomalo sam tužan. Najstariji sam u zbornici, kroz koju je do sada prošlo toliko mojih kolega i približava se trenutak moga odlaska. Ja zaista volim ovaj posao i smatram da nema ništa svetije i ljepše nego odgajati i oblikovati mlade ljude, educirati ih, posvećivati im pažnju kako bi jednog dana mogli postati ono što žele. A, ponovit ću, moji bivši učenici danas su vrhunski stručnjaci u svojim branšama u državi“, kaže nam Vlado.
Njegov prosvjetni put započeo je u školi u Staševici, gdje se zaposlio 15. rujna 1987. godine. U pločansku školu došao je 1992. godine, zamijenivši profesora Branka Nikolca. Na Staševici je predavao povijest i geografiju, a u Pločama geografiju. S ponosom će istaknuti kako je u periodu od 1991. do 2009., kao razrednik vodio šest generacija učenika, čije slike donosimo.
Ne libi se priznati da je bilo i ne baš lijepih i izazovnih trenutaka, koji su se prvenstveno odnosili na nerazumijevanje roditelja vezano uz ocjene njihove djece, ali vremenom je većina nezadovoljnih roditelja ipak shvatila koliko se Vlado daje u ovaj posao i koliko je objektivan u odnosu prema učenicima.
„Lijepih trenutaka bilo je neusporedivo više i njih sa zadovoljstvom pamtim. Najdraže mi je kad mi đaci kažu da sam pravedan i da dobro predajem. I oni su uvjereni da ocjena dolazi iz znanja. Uvijek sam tražio da budemo prijatelji, jer to je preduvjet za dobru komunikaciju, bez koje nema kvalitetne nastave“, rekao je Vlado.
Danas, možda više nego ikada moramo težiti prema društvima koja uče. Ljudi trebaju visokokvalitetne vještine, znanje i obrazovanje. I zato im trebaju najbolji mogući učitelji. Vlado ima poruku za svoje mlađe kolege, koji će ostati i kad on uskoro ode: „Budite ustrajni, budite prijatelji sa njima. Nije isto biti nastavnik prije 30 godina i sada. Danas učenici puno toga znaju i puno se više treba pripremati za nastavu. Pripremajte se za njihova pitanja, neka vas „prisiljavaju“ da se dodatno usavršavate“.
A na pitanje kako će provoditi vrijeme nakon 31. kolovoza 2026. godine kada i službeno započne njegov umirovljenički status, kaže da neće mirovati, dani će mu biti ispunjeni drugim aktivnostima. Bavit će se poljoprivredom, čeka ga maslinik sa 30-ak stabala maslina. Imat će više vremena i za još jedan hobi – ribarenje, more i njegova brodica također ga čekaju. I ono najvažnije, puno više vremena odvojit će za unuka Roka, „moju diku“ i unuke blizanke Klaru i Noru, „dvije ljepotice“, koje jednostavno obožava!