Na mjesnom groblju sv. Nikole u Rogotinu, u nazočnosti obitelji, prijatelja i velikoga broja sumještana i stanovnika okolnih mjesta, pokopan je hrvatski branitelj Antiša Šunjić.
Svetu misu u crkvi Presvetoga Trojstva u Rogotinu predvodio je rogotinski župnik don Dalibor Milina, uz koncelebraciju svećenika iz Rogotina don Ante Žderića, koji je održao emotivan i dirljiv govor, kojega donosimo u cijelosti:
„Doista, ako živimo, Gospodinu živimo, i ako umiremo, Gospodinu umiremo“. (Rim 14, 8)
Prije mjesec dana u homiliji na sprovodu pok. Viktora Markote rekao sam kako mi se čini da me prečesto dopada sveti i teški zadatak propovijedati na sprovodnim misama naših rogotinjana. Tko je mogao misliti da će me takav zadatak ponovno zapasti jedva mjesec dana kasnije, danas?! I to sprovodeći nikog drugog nego našeg Antišu, našeg Snoja! Dok duboko potreseni njegovom preranom smrću stojimo nad njegovim odrom, pitamo se i razmišljamo, ne samo o otajstvu smrti, nego, još više, o životu. Možda nas ni jedan drugi događaj ne potiče razmišljati o životu kao što nas potiče nečija smrt i sprovod. Smrt? Ona je kruna života. Tek iz perspektive smrti bolje, potpunije razumijemo život. Smrt i život su otajstvo pred koji svatko od nas danas stoji duboko zamišljen, potresen preminućem našeg dragog brata, strica, ujaka, nećaka, rođaka i prijatelja, i – nadasve – velikog čovjeka Antiše. Zato bih htio da ovaj tužni događaj za svakog od nas bude važna lekcija u školi života.
Na nedavnom hodočašću u Lourdesu stigla me vijest o njegovoj bolesti. Smjesta sam ga nazvao. Tihim je glasom odgovorio – najgore je. Dva dana prije njegovog usnuća imao sam čast podijeliti mu sakramente ispovijedi, pričesti i bolesničkog pomazanja u splitskoj bolnici. Bio je tih i smiren. Vjerujem da je duboko u sebi znao da već pripada nebu. Mislim da taj zagrljaj na odlasku neću nikad zaboraviti. I ne želim. Upisao sam ga u svoju dušu. Želim mu ga uzvratiti, jer smo na odlasku rekli – vidimo se! Zaista, čvrsto vjerujem da ćemo se opet vidjeti, i to tamo gdje prebivaju duše usnulih u Gospodinu. Jer, kako kaže sveti Pavao: „Doista, ako živimo, Gospodinu živimo, i ako umiremo, Gospodinu umiremo“. (Rim 14, 8) Nismo stvoreni za vječni nestanak. To nam jamči sam Bog u Isusu Kristu. Njemu živimo. Njemu umiremo. Zato vjerujem u svoj ponovni zagrljaj s čovjekom kojeg danas ispraćamo. Ono naše: „Vidimo se“ – izrečeno u bolnici – itekako vrijedi.
Vjerojatno ni na jednom sprovodu nema čovjeka kojega taj događaj ne bi potaknuo na razmišljanje o životu i smrti, nevezano za svjetonazor. Opiremo se smrti. Opiremo se nestajanju, jer je u svakom od nas stvaranjem usađena klica vječnosti. Naše postojanje nije predviđeno da bude izručeno nestajanju. Nema čovjeka pod nebom koji u dubini srca ne čezne ostati, postojati zauvijek. Misao na nestajanje u nama izaziva tjeskobu, neugodu, strah. Suvremeno nam društvo misao o smrti želi ukloniti ispred očiju, jer se suvremeni svijet odriče Boga i svega onostranog. Danas se govor o vječnosti predstavlja arhaičnim i nesuglasnim s vremenom u kojem živimo. Ali, time pitanje tjeskobe pred smrću nije i neće nestati. Naše srce nam neprevarljivo kaže da je u Bogu jedini odgovor na potrebu za vječnošću. Ono nam šapće da je Bog izvor života koji ne može presušiti. Ako malo razmislimo u ovom trenutku sprovoda, otkrit ćemo da srce svakog od nas na ono pitanje o smislu života, umiranja i smrti daje isti odgovor: Bog. Za njega smo stvoreni. Od njega dolazimo. Za njega živimo. Njemu se vraćamo. Život nas bolno uči da ovdje ne zemlji „Nemamo trajnog grada, nego onaj drugi čekamo, nebeski Jeruzalem, koji je majka naša“ (usp. Gal 4, 26) – reći će sveti Pavao. Zato se u Bogu kriju i sva pitanja i svi odgovori života i postojanja. Bez njega, bez Boga, sva naša pitanja ostaju bez odgovora, postojanje tone u besmisao, a mi u tjeskobu, osobito kad se susrećemo s bolešću, umiranjem i smrti naših bližnjih i nas samih. „Tko će otkrit zvijezdu onu s ovu stranu našeg groba?!“ – rekao je Kranjčević. ¨
Život i čovjek se razumiju promatrajući ga Božjim očima, vrednujući ga kriterijima Božjeg srca. Tek se tako život pokazuje smislenim, lijepim i vrijednim življenja. Zato treba vjerovati. Vjera je ta koja otvara oči srca. Daje gledati Božjom optikom. Bog se otkriva onima koji se usude tražiti ga. U tom smislu, vjera se pokazuje kao nezamjenjiva krepost koja životu, smrti i umiranju daje neprolaznu vrijednost. Vjera je pitanje otvorenog srca, prijemčivog za Božju riječ spasenja. Ta riječ nas kroz život hrabri, usmjerava, krijepi, nosi, tješi… Bog pokazuje da nije ravnodušan prema čovjeku. On se raduje u njegovim radostima, tuguje u njegovim tugama, trpi u njegovim bolima. Do kraja je naklonjen čovjeku, dotle da je u Kristu sam postao čovjek. Otkriva se onima koji vjeruju i tu vjeru, živeći, čine djelotvornom u ljubavi, malenosti, jednostavnosti. Upravo onako, kako je to Krist činio na zemlji. Velikog Boga uvijek prepoznaju maleni.
Odgovor na ova pitanje dao nam je sam Gospodin u Isusu Kristu. On je ta zvijezda sjajna koja nam svijetli i čije svjetlo nije zaustavio grobni kamen ni prag groba u vrtu podno Kalvarije, onog uskrsnog jutra. Ta nam vjera osvjetljava otajstvo života i smrti i jamči da tjeskoba smrti ne može biti jača od slave Kristova uskrsnuća. To je nada koja nas krijepi, u tome je radost za sve lijepo što život nosi i snaga za svaki križ koji valja iznijeti do vrha Kalvarije. Moje i tvoje. Naš je Antiša svoj križ iznio. Njegova je Kalvarija prošla. Sad mu preostaje neprestana radost Uskrsa. U svemu lijepome što će doći nedostajat će nam, ali njegovo ime neće nikada izblijediti. O svemu ćemo mu pričati nakon onog zagrljaja, o kojem sam već govorio.
Dragi Antiša! I samom mi je teško povjerovati da te danas sprovodim. Premda se bunim jer bih htio da si još duge godine proživio s nama, utjehu i nadu mi daje vjera u Krista koji dom na nebesima pripravlja dobrim ljudima, upravo onakvima kakav si ti bio i ostao. Dobar, dobar čovjek. Omalen stasom. A gromada. Malen. A velik. Upravo takve nebo bira. Mislim da si sada doma. Na svome. U nebu. Tamo je dom takvih kao ti. Mi, preostali, još ćemo neko vrijeme timuniti ovim svijetom. Dok, vjerujem, i sami ne dođemo gdje si sada ti. Da se zagrlimo. Pozdravi sve naše. Već ih je puno tamo. Jako puno. Amen.
Počivaj u miru Božjem!