„Što kaže fra Petar Gnječ, prihvatila je Budimpešta i Beč“, stara je uzrečica među stanovništvom Staševice i okolnih sela. Fra Petar je umro davne 1935. godine, ali njegovo ime još itekako živi među ovdašnjim stanovništvom. Dobio je i ulicu, odnosno put, dugačak oko sedam kilometara, od Staševice do Grnčanika. Na otprilike trećem kilometru puta nalazi se Pasičina po kojoj se nekada zvala župa.
Kraj je bio naseljen još u dalekoj prošlosti o čemu svjedoče prapovijesne gomile, te ostaci starokršćanske bazilike sv. Anastazija (Staša) iz V. stoljeća, i srednjovjekovni stećci i nadgrobne ploče. U vrijeme turske vladavine kraj su pastorizirali franjevci iz Zaostroga kao župnici Podjezerja, od Umčana do Norinske kule, pokrivajući i cijelu desnu stranu obale Neretve.
Vremenom se stanovništvo iselilo iz gorskih krajeva i prešlo prema polju koje je stvoreno isušivanjem Vrgoračkog jezera, za što je najzaslužniji fra Ante Gnječ, župnik od 1920. do 1941. godine. I Pasičina je tako napuštena, ostali su samo rijetki. Kuće su prepuštene zubu vremena, jer novi život se rađao u Staševici uz plodna polja, među beskrajnim vinogradima.
Tako je bilo sve do prije nešto više od 15 godina, dok Konstruktorovi strojevi pod vodstvom Željke Žderića nisu počeli probijati već spomenuti put fra Petra Gnječa, dobrim dijelom koristeći stari Napoleonov put, čiji su ostaci još vidljivi. Ostvaren je tako prvi preduvjet za povratak ljudi na stara ognjišta. Druga dva preduvjeta, struja i voda, još su daleko od realizacije.
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (tiskano izdanje) donose lijepu priču o obnovi starih kuća u Pasičini!
Unatoč tome, nakon što je asfalt povezao Staševicu i Pasičinu, ljudi su počeli obnavljati kuće, u početku stidljivo, a zadnjih godina obnova je dobila takav zamah da su ovaj kraj prepoznali i brojni turisti koji dolaze u prekrasne kuće za iznajmljivanje, obnovljene po uzoru na stare, na kojima dominira kamen i drvo. Bazeni se pune vodom dopremljenom cisternama, stari bunari se vraćaju u funkciju, solara je sve više, jednom riječju ovaj kraj je oživio. I što je možda najvažnije, „pokret“ povratka na staro prevode mladi ljudi.
Ivan Kušurin pokazao nam je obnovljenu kuću njegovoga djeda – imenjaka Ivana, Buvca, koji ju je ostavio sinu Peri, Ivanovom ocu. Vanjski gabariti ostali su nepromijenjeni, a Pero je u unutrašnjem dijelu izgradio kamin i kompletan interijer, uključujući i stepenice, isključivo od drveta. Posao je to koji je zahtijevao znanje, vještinu i vrijeme, a Pero je počeo obnovu za vrijeme korone. „Družimo se obiteljski, često dovedem i prijatelje, poseban je ovo ambijent u kojemu uživamo i opuštamo se. Probijanje puta otvorilo nam je brojne mogućnosti i zato samo zahvalni tadašnjim čelnim ljudima Grada Ploča Krešimiru Vejiću i Zdenku Mateljku, tadašnjem dubrovačko neretvanskom županu Nikoli Dobroslaviću i njegovoj zamjenici Mariji Vučković, Željki Žderiću, a osobito našem bivšem župniku fra Vinki Prliću, koji je bio neumoran u angažmanu da se probiju putovi do svih starih crkava na ovome području. Nadam se da će nadležni iznaći način da ovo područje dobije prijeko potrebnu vodu i struju, jer u planu je obnavljanje još mnogo starih kuća. Samo moja obitelj planira obnoviti još jednu razrušenu kuću, naravno u starinskom štihu. Solarni paneli imaju svoja ograničenja i tek kad dođe struja, ovaj kraj će doživjeti pravu renesansu“, rekao je Ivan Kušurin.
Slično razmišlja i Stipe Sikirić – Bili, koji nam pokazuje obnovljenu kamenu ljepoticu. Obnovio ju je s braćom Matom i Krunom, koji je trenutno u Americi, dok Stipe i Mate žive u Staševici.
Veliku, lijepu kamenu kuću staru preko 200 godina Boro Dropulić pok. Andrije podijelio je s bratom i svoj dio uredio. „U potpunosti je sačuvan izvorni oblik, trebalo mi je oko pet godina da provedem u djelo plan koji sam zamislio. Put koji je probijen bio je presudan, njime sam dopremio grede i ostali materijal. Jedan dio drvene građe ostao je sačuvan još od moga pradjeda koji je to usjekao 1943. godine. Ugradio sam i jedan željeznički prag, ipak sam ja radio na željeznici 41 godinu, 24 godine kao strojovođa, a preostalo vrijeme kao dispečer. Legenda kaže da je negdje na ovome području izvor vode, trebalo bi ga pronaći da osiguramo vodu dok, nadamo se, jednog dana ne budemo normalno opskrbljivani. Također, molim HEP da konačno prepozna potrebe ovdašnjih ljudi i pokrene taj projekt. Ne trebam naglašavati koliko bi nam to značilo“, poručio je Boro.
Malo dalje od njegove kuće, 28-godišnji Zlatko Kušurin pokazuje nam još jednu obnovljenu kamenu ljepoticu. U njoj je nekada, upoznaje nas, živjelo dvadesetak ljudi, Kušurina iz Lovara. Napustili su ovaj kraj nakon katastrofalnog potresa, šezdesetih godina prošloga stoljeća, i nastanili se u Staševici. Na obnovi kuće posebno su se angažirali Zlatkovi stričevi Ivica i Nedo. Često se u njoj, uz ognjište, okupi društvo, pojede se i popije. Izvan kuće ništa ne diraju, netaknutu prirodu „remete“ jedino suhozidi, poneki kvadrat kvalitetne zemlje u kojoj je zasađen kupus i stara čatrnja s čistom, osvježavajućom vodom, u što smo se i sami uvjerili.
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (tiskano izdanje) donose lijepu priču o obnovi starih kuća u Pasičini!
Ove i druge obnovljene i još neobnovljene kuće smjestile su se oko crkve svetoga Jure za koju je vezana jedna zanimljivost ili neobjašnjivo čudo, kako stoji na kamenoj ploči na crkvi. Naime, u potresu 1962. godine velika kamena gromada, teška nekoliko tona, „survala se niz vrleti Biokova i zaustavila se jedan centimetar od zida crkve“. Ta kamena gromada, kao podsjetnik i danas stoji na istome mjestu, a ploča koja podsjeća na taj događaj postavljena je na zidu obnovljene crkve na blagdan svetoga Jure 2012. godine.