Kominski brodari, Bili ste judi, Bili ste pravi, Vi, Kominski brodari! Beton i drveni brodovi na prvu nemaju ništa zajedničko. No, upravo je beton glavni „krivac“ što su pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća, na oko dva kilometra dugačkoj obali u Kominu, među brojnim lađama i trupicama, svoje mjesto našli i brodovi dugački između 10 i 15 metara, njih preko 50! Kako je do toga došlo, razgovarali smo sa Lukom Vlahovićem, živim svjedokom toga vremena, danas predsjednikom vrlo aktivnog Društva Neretvana u Zagrebu, koji je, kao dječak, iskustva stjecao na brodu svoga oca, također Luke Vlahovića zvanog Kapetan.
Brod Dinara 
Vađenje pržine, brod Borak
Iskrcavanje pržine na mulu u Kominu
Kada i zašto su se pojavili prvi brodovi u Kominu?
„Umjesto kamena i žbuke, kuće, i ne samo kuće, počele su se graditi od betona, a kako je Neretva puna žala i pržine, ono malo što se vozilo u lađama nije moglo zadovoljite sve veće potrebe. I tako su u Neretvu došli prvi brodovi. Prvi brod za žalo i pržinu u Neretvu, odnosno u Komin, doveo je Ante Glučina Forca iz Drašnica s Makarskoga primorja 1947. Bio je to brod Dinara, dug 11 metara s dizel motorom koji se palio na komprimirani zrak“.
Luka Vlahović Kapetan sa svojim brodovima Borak i Složna braća
Detekaši firme Neretvanski gusar na vezu u Kominu
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (srijeda – tiskano izdanje) donose priču o legendarnim kominskim brodarima!
Iskrcaj
Pojavom grajfera posao je bio lakši
Gdje i kako se vadilo žalo i pržina?
„Žalo se vadilo na ruke, na čivare, ljeti i zimi, poviše mosta u Metkoviću. Nije bilo čizama ni cerada, pa onako bosi, jedni bi punili čivare a drugi brzo nosili do broda, i po suncu i po kiši. Zašto brzo? Zato što čuvari nisu dopuštali vadit žalo iz rijeke pa se puno puta vadilo i po noći i po kiši kad čuvara nije bilo. A dalo se s njima i dogovorit! Pržina se vadila na škanju ispod ušća Neretve, isto sve na ruke. Na brodovima su uz odrasle ljude radila i djeca, mladići već od 10-12 godina, a puno puta i žene. Inače, od Metkovića do Kule Norinske vadilo se žalo, od Kule do Opuzena bilo je i žala i pržine, a od Opuzena preko Komina do ušća samo pržina“
Kada su se počeli kupovati veći brodovi?
„Poslije prvih manjih brodova dužine 10-12 metara počelo se od prvih ušteda kupovati veće brodove sa vinćem, sa jarbolom i žlicom. Rad je tada postao lakši i brži, ali se od radnika, koji su bili i posada broda, tražilo puno više znanja i spretnosti“.
Luka Vlahović na poslu
Mijo Vlahović na svome brodu
Na kojem ste brodu Vi radili i kakva ste iskustva ponijeli sa sobom?
„Radio sam na brodu Borak, dugačkom 14 metara, s ocem i braćom. Na brodu su radili i mnogi momci iz Komina, koji su radili i na ostalim brodovima. Kad se sjetim Kominjana na brodovima, kakvi su to ljudi bili, kako su bili spretni, vrijedni i kad je bilo teško uvijek se na Borku „lipo ilo, pilo, a i pivalo“, i svega je bilo. Svi su brodovi radili, bilo je posla, bilo je novaca, bilo je lijepo“.
Kako se obavljalo vađenje žlicom?
„Prvo se odabrala pozicija za vađenje žala ili pržine, nastojala se pronaći stara rupa na dnu rijeke gdje smo prije vadili, a onda se brod fiksirao da žlica pada uvijek u istu rupu. Brod se vezao s četiri konopa, dva za obalu, a dva preko sidra iako je bilo i drugih varijanti. Na vinću kod jarbola obično je bio gazda od broda ili koga gazda odredi da zna radit s vinćom i da ima dobar pregled nad svime što se događa na brodu. Umjesto kaića kojeg su koristili salbunjeri iz Krila Jesenica, mi smo koristili trupu za bacat sidro. Žlica koja je strugala po dnu rijeke bila je s oštrim zakošenim rubom, a vreća u koju je ulazilo žalo ili pržina u početku je bila napravljenja od vreće od jute, a kasnije od gume. Držalo (lantina), dužine od 10 do 18 metara, najprije je bilo od drva, a kasnije u obliku željezne cijevi od 160 do 200 mm. Žlica se spuštala u rijeku, dvojica do četvorica radnika bi skakali po poprečnim željeznim prečkama koje su bile umetnute u drvenu lantinu da bi žlica što više ušla u rupu na dnu rijeke. U vodi žlica je preko dva poprečna lanca i čeličnom sajlom bila povezana preko derića i bucela do vinća koji je žlicu vukao najprije po riječnom dnu, dok je ne napuni, a onda bi je izvukao do vodoravnog položaja. Takvu žlicu, koja bi se digla bočno uz brod, radnici bi dovukli do sredine broda i onda bi se posebnom kukom koja je visila o derić ulovila u omotan lanac oko žlice kako bi se žalo istovarilo u štivu broda. Brod bi bio pun kad bi voda plivala po kuverti. Dok bi se brod punio, voda se stalno šekala, ručno i preko pumpe na vinču“
Gdje ste vozili žalo i pržinu i na koji način se obavljao iskrcaj?
„Najčešće u Ploču, a i u druga mjesta po otocima i Makarskom primorju. Sjećam se da smo iskrcavali u Vignju, Kućištu, Zaostrogu. Brod se iskrcavao na baje direktno u kamion, a gdje nije bilo rive iskrcavalo se preko kavaleta na ruke. Sve je ovo bilo lijepo ljeti, ali kako je bilo po kiši, po zimi, po studeni, kad mrzne, kad puše vjetar, kad more topi brod pa se mora brzo bacat žalo van da brod ne potone… Kasnije su došli grajferi i bageri pa je bilo lakše. Vadeći tako žalo i pržinu iz rijeke izvadili bi ponekad cijele male amfore, a veće bi žlica slomila pa bi bili u komadima“.
Brod Borak
Za što su još brodovi služili, osim za vađenje žala i pržine?
„Za mnoge namjene. Ljeti bi se neki brodovi očistili od žala i pržine, pa bi se puni voća i povrća, kao putujuće pijace, po noći ploveći ujutro pojavili na svim otocima i na Makarskom primorju, na rivama i plažama. Sjećam se početaka šezdesetih godina kada smo otac, tetak Deni, braća i ja s prvim leutom, zvali smo ga Lister (imao je motor lister), preko Trpnja, Dube, Lovišta, Prigradice, bez konopa, bez parića, bez sidra, puni voća i ostalih plodova Neretve arivali u Vela Luku, Lučani bi rekli: „A vidi ludih ljudi, ludih Kominjana, pa kako su mogli ovako doći do Luke“. Kasnije smo išli s većim brodom Borkon, koji je imao jači motor. Mi smo pokrivali Brač, Šoltu, Veli i Mali Drvenik, Hrvatin i Parmać su vozili za Bol, Šumani na Korčulu, a ostali brodari po drugim otocima. Sjećam se i nezaboravnih druženja na Braču s Karlom Bulićem i Mladenom Delićem, koji su uživali u našemu voću i povrću. Osim toga, kominski glazbari su na jednom ili dva spojena broda ploveći rijekom svirali kroz Komin, a nekad bi išli brodom punim glazbara svirati sve do Graca i Brista. Kako su Kominjani uvijek bili borbeni i bunili se protiv svake vlasti, poznate su bune Kominjana protiv Parmaća gdje su također korišteni brodovi. A kad bi pao snijeg i auta nisu vozila kroz Komin, išlo se brodom u Ploču, osobito kada bi bilo vjenčanje, kada bi se moralo prije crkve vjenčat u općini. S brodovima se lovila riba, penjala se rika, penjala se Crna rika. Sjećam se jedne noći kad smo penjali riku, ispod mosta bila su dva broda, lađa, par trupa i dvadesetak ljudi. Kuhao se brudet, jelo se i pjevalo, šalilo se i igralo na karte. Oko ponoći moj otac počeo je vikati: „Judi, dižite se brzo, probit će jeguja tratu!“. U pola sata jegulja se iz trate prebacila u lađu. Osim jegulje bilo je i druge ribe, pa sam ja kao najmlađi ušao bos u kratkim gaćama u lađu do pola punu jegulje vadit bijelu ribu, koju sam bacao na brod. Vozio se brodovima i namještaj, trgalo se i prevozili ljudi preko rijeke za nevremena. Najdraže nama mladima bilo je kad bi se s jednim ili dva broda sa Gusarom išlo igrat nogomet na Pelješac, najviše u Janjinu, Kunu, Trpanj i Ston“.
Kominski glazbari
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (srijeda – tiskano izdanje) donose priču o legendarnim kominskim brodarima!
Koji su ljudi ostavili poseban trag u ovome poslu, koga biste posebno izdvojili?
„Za mene, bila su dvojica ljudi ispred svoga vremena: Ante Glučina Forca i Luka Vlahović Kapetan. Forca je doveo prvi brod, imao je i druge brodove i bio pokretač mnogih novih tehnologija. Uveo je prve hidrauličke bagere za iskrcaj brodova, imao je prvi brod tanker, Slatinka se zvao, koji je, kao putujuća INA-ina pumpa, punio gorivom ostale brodove. A kao vrhunac njegovoga rada je Forca, prvi veći brod tanker u Hrvatskoj, kojega je napravio u poznim životnim godinama. Luka Vlahović je, pored svih brodova koje je imao, osnovao i firmu Neretvanski gusar, s tri broda detekaša. Bila je to prva takva firma u bivšoj državi“.
Brod Forca
Slike: Luka Vlahović
Luka Vlahović dao nam je i popis vlasnika brodova, koji je njemu, po sjećanju, dostavio Ivo Čupić Ivić, pa je moguće da je netko, nenamjerno, izostavljen:
- Pero Bativović i Stipe Jozić JUNIOR
- Eduard i Stanko Čupić ROKO
- David Čupić i Mijo Vlahović HRVATIN
- Božo Čupić Mavin i Pavo Vuletić VILA
- Ante Ćopo Antiša STRIGA
- Ante Ćopo Buće SVETI NIKOLA
- Vile i Gabro Dugandžić DIJANA
- Ante i Mijo Dugandžić Mišić KAMANJAR
- Gabro Dugandžić Mandarin ZDENKO i URAN
- Mijo Dugandžić i Nedo Vlahović PIONIR
- Ante Glučina Forca DINARA, LIDA, BAKO, FORCA, ISTOK, GALEB, SLATINKA
- Luka Jelčić Tonov RAD
- Zdenko Jelčić Pilin MALI I VELIKI TALAS
- Velimir Jelčić Mišin PUTNIK i SOBRA
- Ante Kapović Dimo OTAC BLAŽ
- Ivo Kapović Janka NAPER
- Stipo Medak Jozić i Jokica VEDRAN
- Andrija i Gojko Medak GORAN
- Ivo Medak Jozić
- Ivo Medak Ćućov DAVORIN
- Čovo i Bore Medak BOLINDER
- Mladen Medak Ćućov VRUJA
- Joko Oršulić Šare
- Niko Oršulić Naravski MUČENIK
- Nedo Parmać Duić
- Ante Šuman Davin ANTE i DAVID
- Srećko Šuman i bratići ZLATOROG, BARKASA
- Mijo Šuman Stari GUSAR
- Zdravko i Vuko Šuman IVAN
- Pavo i Stipo Šuman ZVIZDA MORA
- Zvonko Vujević Tabaja IVAN KRSTITELJ
- Divko Vujević SLAVICA I NENAD
- Luka Vlahović Kapetan LISTER, BORAK, BRSEĆ, SLOŽNA BRAĆA, NERETVANSKI GUSAR
- Zvonko Vlahović Krkalić ARONA
- Stipe Vlahović Nunkin DIVNA
- Mijo Vlahović Brđanin JADRAN
- Joko Vladimir Špale METEOR i MALI SINIŠA
- Mirko Vladimir Brigić ĆA TE BRIGA
- Bariša Vladimir KUDA IDEŠ
- Mijo Vuković MIŠKO, POSREDNICA
- Ivo Vuković Brajo LISNA
- Nediljko Visković Đoko PLAVA RUŽA I SERAFIN