„Iako je bila velika agitacija da što manje svijeta dođe na otvor tunela, ipak toga dana okupilo se oko 4000 osoba. U nedjelju navečer zasjaše sva okolna brda u plamenu. Osvanuo je vedri jesenski dan – blagdan Gospe od Zdravlja. Već izjutra počeli su stizati ljudi na Marićevac, gdje je sa zapadne strane tunela podignuta tribina i privremeni oltar za blagoslov tunela. Iz Pasičine je došlo staro i nejako. Iz Pline je došlo polovicu župe. Iz Umčana i Draževitića oko 100 osoba. Iz Malog Prologa pod vodstvom župnika don Ante Perića došlo je oko 1200 osoba. Iz Neretve i Baćine prispjelo ih je oko stotinu. U 10 sati došao je iz Splita ban dr. Mirko Buić. Bilo je nekoliko novinara listova „Novosti“, „Vrijeme“, „Novo doba“. Četiri fotografa su neprestano snimali. 23 inženjera našla su se na proslavi. Lino Barbieri iz Makarske, izaslanik ministra Ante Mastrovića stigao je na proslavu s don Milanom Pavlinovićem“. Ovako je opisano otvaranje tunela 21. studenoga 1938. godine, koji je omogućio bržu odvodnju poplavnih voda iz Vrgorsko-neretvanskoga jezera i stvaranje preko trideset četvornih kilometara obradive poljoprivredne površine koja već desetljećima othranjuje brojne generacije. Koliko je taj događaj, za koji je najviše zaslužan franjevački svećenik Ante Gnječ iz obližnjeg sela Pasičina, značajan za tamošnje stanovništvo, najbolje svjedoče riječi fra Marija Jurišića koji je, pišući o tome kapitalnom projektu 30 godina nakon njegovog završetka, istaknuo kako „fra Ante mrtav hrani svoju Staševicu, a i cijelo Jezero“.
Podsjetio je fra Marijo kako je pozdravni govor i blagoslov tunela obavio fra Ante, a misu je održao fra Božo Jelinčić, župnik Pline. „Opalila je 21 petarda, presječena je vrpca srebrenim nožićem i proglašen je tunel otvorenim. Nakon 14 godina teškog i napornog rada, obilazeći beogradska ministarstva, uspjelo je tome priprostom franjevcu da država žrtvuje devet milijuna dinara za probijanje tunela. Poslije govora narod je vikao: Živio fra Ante Gnječ. Blagoslovljen čas u koji se rodio, da nahrani ovu sirotinju! Uz vijorenje zastava i pjevanje pjesama narod je odlazio s Marićevca, a mnogi su prošli kroz cijeli tunel koji je dug 2160 metara. S proslave pošli su u Vrgorac, gdje je Vodena zajednica pripremila banket za 64 osobe“.
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (tiskano izdanje) donose priču o otvaranju tunela, na blagdan Gospe od zdravlja, koji je omogućio bržu odvodnju poplavnih voda iz Jezera!
Ovaj projekt bio je medijski dobro popraćen, a kopije požutjelih stranice posudili su nam Mario Talajić, kolekcionar iz Zagreba, i Mijo Igor Ostojić, povjesničar iz Zagreba kojemu je ova tematika dobro poznata.
No, nije sve teklo glatko, realizaciju su pratili česti zastoji, najviše zbog nedostatka novca. Koliko je poznato, najprije je fra Luka Vladimirović iz Sladinca na Baćinskim jezerima pisao o „koristi koje bi okolni narod imao od presušenja“. Dok je Dalmacija bila pod mletačkom vlašću, Jezero se nastojalo proširiti čišćenjem i proširivanjem ponora, a slične pokušaje poduzimala je i francuska uprava. Dolaskom Austrije radovi su potpuno obustavljeni, tek se na inicijativu Mihovila Pavlinovića i Kažimira Ljubića u Dalmatinskom saboru počelo nešto raditi, ali nedovoljno.
U takvim uvjetima, 1900. godine narod se iseljavao, većinom u Ameriku. Bezuspješni su bili pokušaji zastupnika Virgila Perića i dr. Ivana Majstorovića kod bečke vlade, tek je angažmanom Makaranina Antuna Vukovića, „koji je u Beču bio dobro viđen“ uspjelo izraditi nacrt po kojem bi se isušilo Jezero odvodnim potkopom do Baćinskih jezera.
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (tiskano izdanje) donose priču o otvaranju tunela, na blagdan Gospe od zdravlja, koji je omogućio bržu odvodnju poplavnih voda iz Jezera!
Kao prva etapa prokopan je usjek od morske obale u Pločama prema Sladincu, a 1912. tu je izbušen i 140 metara dugačak potkop kroz koji će otjecati voda iz Baćinskih jezera u more. Početkom 1914. austrijska uprava je raspisala licitaciju za potkop iz Jezera kroz brdo Smokvicu u Baćinska jezera. Radove je trebala obaviti austrijska firma Seiz und Horn za deset godina, ali je sve zaustavio Prvi svjetski rat.
Važna godina u realizaciji ovoga projekta je 1923., kada je, zaslugom fra Ante Gnječa, osnovana Vodena zadruga za presušenje Vrgorskog jezera. Fra Ante je u Beogradu dokazao da seljaci ne mogu plaćati vodene doprinose pa je načelnik Generalne direkcije voda Besarić 1926. dao Vodenoj zadruzi pomoć od 800 tisuća dinara za početne radove. Tim novcima je, ne baš uspješno, upravljala Županija u Dubrovniku, pa je izrađeno samo 48 metara potkopa.
Narod je sve više selio, do 1930. iselila je šestina stanovništva. Te godine je fra Ante, po tko zna koji put, sa Stjepanom Čotićem i Perom Vukosavom, opet putovao u Beograd. Kralju Aleksandru pokazao je kruh od sirka što ga njegov narod jede, a zatim zemlju koja bi se dobila kada bi se jezero isušilo.
Malo po malo, radovi su ipak napredovali, do kraja 1935. izgrađeno je 218 metara tunela od Podgore, a 71 metar od Marićevca. Dvije godine kasnije intenzitet je znatno pojačan pod vodstvom inženjera Pavla Rozeta. Plaća za osam sati rada u tunelu bila je 17 dinara, dok je miner dobivao desetak dinara više. Radile su sve tri smjene po osam sati. Problem su pravile podzemne vode, ljudi su u jednom trenutku napustili gradilište. No, fra Ante nije ni pomišljao o odustajanju, išao je od kuće do kuće i molio seljake da nastave rad uz povećane nadnice. Upornost se isplatila, tunel je završen, a jezero je pretvoreno u plodno polje, koje i danas dijelom poplavi nakon obilnijih oborina, što je zadatak za aktualnu državnu vlast, koja se tek treba kvalitetno uhvatiti u koštac s ovim problemom i nadmašiti gra Antu i njegove suradnike otprije gotovo sto godina.
