Kako je jedan pedanti i disciplinirani Međimurac iz maloga mjesta Sveta Marija, specijalist za izradu kvasca i alkoholnih derivata, uspio, nakon dolaska u Opuzen, educirati i organizirati Neretvane na njihovom, poljoprivrednom i ribarskom „terenu“ da su proizvodili kušervu za engleski kraljevski dvor, a Talijanima prodavali prerađenu jegulju, svjedoči ova priča.
Viktor Habuš s radnicima Neretve
Viktor Habuš
Viktor Habuš je njen glavni protagonist, ali kako on, na žalost, više nije živ, o njegovom trogodišnjem obnašanju dužnosti generalnog direktora Tvornice za preradu voća i povrća Neretva razgovarali smo s njegovom kćerkom Rosarijom Habuš, koja živi u Zagrebu. Ona je po zanimanju fizioterapeut, iskustvo je stjecala u kliničkom radu, edukaciji, publicistici te u razvoju fizioterapije u Hrvatskoj. Autorica je i koautorica u mnogim stručnim i popularnim časopisima i knjigama. Novije izdanje je knjiga ” Povijest fizioterapije u Hrvatskoj” autora R. Habuš, M. Kudrna i A. Jurinic. Polje interesa je i umjetnost; objavila je knjigu pjesama ” Kradljivci vremena”, te recentne tekstove u monografiji ” Tomislav Ostoja” Danijela Žapčica, zatim ” Od figuracije do apstrakcije”, ” Vremeplovom do Alepha” i druge.
Viktor Habuš, srednji red u sredini
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (srijeda-tiskano izdanje) donose priču o Viktoru Habušu koji je za samo tri godine u Opuzenu postigao nevjerojatne uspjehe!
Njen otac je 1951. godine došao u Opuzen, gdje se nekoliko godina ranije počela graditi spomenuta tvornica. Opuzen je pobijedio u utrci s mjestom Kneževo u Baranji gdje je već postojalo Poljoprivredno dobro Belje s impresivnom plantažom rajčica. Iz memoara Ratka Mikulića, inženjera u tadašnjoj Glavnoj direkciji za industrijsku preradu plodina pri Ministarstvu industrije doznaje se da je presudilo podneblje neretvanskoga kraja primjerenije zbog većeg postotka suhe tvari, te boljih organoleptičkih svojstava rajčice, kako je napisao Nenad Zonjić (Monografija Opuzen 300 obljetnica župe sv. Stjepana Prvomučenika, PIK Neretva Opuzen – Neretva 1946.-1958. godine). Uz to, i Opuzen je imao tradiciju prerade rajčice i drugog voća i povrća još prije Drugoga svjetskog rata. Naime, poduzeće u vlasništvu obitelji Vidiš proizvodilo je koncentrat rajčice i razne druge prerađevine od voća i povrća, ali im je u procesu eskproprijacije vlasništva veliki dio imovine oduzet, a nova tvornica se gradila upravo na mjestu gdje je obitelj Vidiš prije rata započela gradnju novog pogona za preradu rajčica.
„Moj otac je u Neretvu došao odlukom tadašnjeg Ministarstva industrije i privrede 1951. godine. Do dolaska u Opuzen radio je kao generalni direktor u Savskom Marofu u tvornici kvasca i alkoholnih derivata koja je bila pod Plivinom ingerencijom. Dobrom organizacijom, proizvodnju i trgovinsku razmjenu značajno su podigli, unatoč brojnim ograničavajućim faktorima, pa mislim da su upravo ti rezultati prevagnuli prilikom donošenja odluke o njegovom preseljenju u neretvanski kraj, koje se moralo provesti odmah. U razgovoru s njim shvatila sam da ni njemu nije bilo jasno je li to bila nagrada ili nešto drugo, ali, kako bilo, shvatio je to kao profesionalni izazov, makar se u to vrijeme nije pridavala pozornost osobnom razvoju, i tako je i pristupio novom poslu“, kaže nam Rosarija i dodaje kako su njemu, koji je došao iz sasvim drugačijeg mentaliteta, različitost prirodnih bogatstava dviju sredina, Mure i Drave u Međimurju, te Neretve i opuzenskog mora na jugu, bile fascinantne i pomogle mu da preskoči neke mentalne ograde.
„U to vrijeme prometnice su se tek počele graditi, vlakom se iz Zagreba putovalo beskrajno dugo, ali tri godine provedene u Opuzenu za moga su oca bilo vrlo dinamične u svakom pogledu. Zatekao je mali pogon za preradu smokava i rajčica oskudne tehnološke opremljenosti, ali i plodnu zemlju, dobar zemljopisni položaj, te marljive ljude spremne na suradnju. Sve poteškoće u radu prevladavali su organiziranošću, disciplinom i povjerenjem. Proširili su i tehnički opremili pogone za preradu voća i povrća i brojnim kontaktima nalazili inozemne trgovinske partnere, unatoč vrlo rigidnom razdoblju. Osobito je bio ponosan na kvalitetnu i po recepturi prepoznatljivu preradu rajčice za koju je bio zainteresiran engleski dvor, tako da su tada bili gotovo jedini isporučitelji. Doista, bilo je to doba prepoznatljive opuzensko – kraljevske rajčice, domaća robna marka, naš brand! Uz proizvodnju rajčice, uspješno su proizvodili smokve i džem. Otac je uveo program sušenja, pakiranja i distribucije suhih smokava, što je u ono vrijeme bio raritet. Distribuirale su se diljem bivše države. Pakung je bio pravokutnog oblika, omotan u tada rijetki celofan. Dakle, i na ambalažu se mislilo. Intenzivno je surađivao sa zadarskom Maraskom i tadašnjim direktorom Vanjekom. Uz sve to, smatrao je da zemlja i čovjek mogu dati više, pa je angažirao agronomske stručnjake iz zemlje i inozemstva. Brojne ekspertize, tada rađene, potvrdile su mogućnost sadnje novih kultura, što će se kasnije pokazati korisnim. Istaknuti ću i jedan, široj javnosti vjerojatno nepoznati podatak, zahvaljujući trgovinskim kontaktima moga oca, prerađene jegulje, kojih je tada bilo mnogo u Neretvi, prodavali su Talijanima! Sve to rezultiralo je povećanjem broja zaposlenih i mnogi mještani, ne samo Opuzena, dobili su zaposlenje i socijalnu sigurnost“, ističe Rosarija.
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (srijeda-tiskano izdanje) donose priču o Viktoru Habušu koji je za samo tri godine u Opuzenu postigao nevjerojatne uspjehe!
No, osim na organizacijskom i proizvodnom planu u opuzenskoj tvornici, Viktor Habuš bio je angažiran i na mnogim drugim područjima kako bi se što više zbližio s lokalnim stanovništvom. „Moj otac je uvijek govorio o zajedništvu. Tako je u krugu tvornice osnovao menzu, organiziranu prehranu za zaposlenike, koju su zajednički koristili. Zatim je, vodeći se pučkim svetkovinama, na Pjaci u Opuzenu organizirao otvarane štandova na kojima su se pripremala autohtona jela i okupljali svi naraštaji. Mještani su ga uputili u spizu bogatu jeguljama i žabama u kojoj je, kao čovjek sa sjevera, zaista uživao. Otvorena je čitaonica na rivi, a u želji da mladež ima svoje mjesto na kojem će se družiti i zabavljati nabavljao je knjige, novine i tada rijetke LP ploče. Spojio je završetak elektrifikacije i interes za glazbu koju je nosio u sebi, pa su na telegrafske stupove postavili zvučnike sa kojih su slušali belkanto. Život se u to vrijeme dobrim dijelom odvijao u malim trupicama i lađama, kojima su često išli na izlete. Hvalio se da su ga lokalni mještani naučili puno toga, ali upravljanje veslom nikada nije uspio svladati. Divio se svome puncu, u Opuzenu se oženio i osnovao obitelj, koji je, iako krhke građe, veslajući trupicom došao do Pelješca, kao i svastici koja je s kopna upravljala lađom punom sijena“, prisjeća se Rosarija razgovora sa svojim ocem, kojemu se „opuzensko bilo duboko usadilo u pore i ostavilo znamen životu i napretku“.
Slobodna Dalmacija je u članku objavljenom 16. lipnja 1955. pisala kako se u Opuzenu u 1954. godini proizvodilo čak 35 finalnih proizvoda. Navodi se da je u poslovnoj godini 1954. proizvedeno 620 tona koncentrata rajčice, 75 tona raznih džemova, 250 tona suhih smokava, te da je u planu proširenje postojeće proizvodnje, uz uvođenje novih proizvoda od trešanja i kupina. No, umjesto toga poduzeće je počelo propadati, što je rezultiralo otpuštanjem radnika i uvođenjem prinudne uprave 1957. Godinu dana kasnije novine su izvijestile da je tvornica Neretva, nakon gomilanja gubitaka, prestala s radom.
Zonjić ističe neke razloge propasti tvornice, poput slabog rukovođenja i slabe radne discipline, vremenskih nepogoda koje su utjecale na slabiji urod, manjkavosti planske privrede gdje su se cijene formirale bez tržišnih zakonitosti, ali se i on pita zašto je smijenjen Viktor Habuš kad je sve bilo na svome vrhuncu. Kako bilo, tvornica je ugašena i počele su pripreme za osnivanje jednog novog poduzeća. No, to je već druga priča.