U vrijeme kada se željeznička linija Sarajevo – Ploče pokušava vratiti u život, vrijedno je podsjetiti se kako je, u sklopu jednog od najvećih prometnih i infrastrukturnih projekata prošloga stoljeća, 27. studenoga 1966. godine u grad na ušću Neretve stigao prvi vlak normalnog kolosijeka, a nakon elektrifikacije tri godine poslije, bila je to najsuvremenija željeznička pruga u bivšoj državi.
Dana 5. studenoga 1966., nakon 81 godine vožnje uskotračnom prugom na relaciji Sarajevo – Metković i 22 godine vožnje od Metkovića do Ploča, popularni Ćiro odvozio je svoju zadnju vožnju, a dopisnik Slobodne Dalmacije ovako je opisao taj događaj: U subotu je iz Ploča, po specijalnom voznom redu, krenuo posljednji vlak na uskotračnoj pruzi Ploče – Sarajevo. Kompozicija putničkog vlaka s lokomotivom br. 83-146, kojim je upravljao Alija Klepo, svečano je ispraćena iz Ploča. U mjestima kroz koja je vlak prolazio priređen mu je svečani ispraćaj“.
No, krenimo redom. Prugu od Sarajeva do Ploča započela je Austro-Ugarska, nastavila Kraljevina Jugoslavija, a završila SFRJ. Izgrađivana je u više etapa, a brojni interesi sukobljavali su se oko njene trase. Dugačka je gotovo 200 kilometara, sa 27 željezničkih postaja, 71 mostom i 106 tunela.
Najprije je izgrađena dionica od Metkovića do Mostara. Radovi su započeli 27. kolovoza 1884. godine. Najlakše dionice bile su Čapljina – Gabela i Mostar – Buna, dok se najteže, zbog zahtjevnog terena, bile dionice Buna – Čapljina i Gabela – Metković. Ukupna dužina pruge na toj dionici je nešto veća od 42 kilometra. Monarhija je ponude za izvođenje radova poslala na adrese osam tvrtki, a posao je dobila bečka tvrtka Karla V. Scwarza. Kroničari su zabilježili da su prve ugrađene tračnice bile teške 17,8 kilograma po jednom metru dužine, širina tunela iznosila je 3,3 metra, a visina 3,1 metra, dok je propusna moć pruge bila 15 vlakova sa svake strane ili 30 vlakova u 24 sata. Vlakovi su se mogli kretati maksimalnom brzinom od 15 do 18 km/h. Radovi na pruzi završeni su polovicom travnja 1885., a prva pokusna vožnja vlakom od Mostara do Metkovića obavljena je 12. travnja te godine.
Svečano otvaranje novoizgrađene pruge, uz nazočnost brojnih uglednika, upriličeno je 15. lipnja 1885. godine. Nakon dolaska vlaka u Metković, uzvanici su nastavili slavlje na Lloydovom brodu Malta, usidrenom u luci Metković. Poseban „začin“ fešti dala je dubrovačka glazba koju je na svečanost pozvala općina Metković. Za Metković je ovaj projekt imao izuzetno značenje. Od male, lokalne luke, postao je jedna od najvažnijih dalmatinskih luka i među prvim lukama u Dalmaciji koja je dobila željezničku vezu sa svojim gravitacijskim zaleđem. Željeznica je okončala karavansku trgovinu od Metkovića do Mostara, a trgovačke kuće i parabrodska društva u Mostaru su otvarala predstavništva.
Dvije godine nakon toga počeli su radovi na izgradnji pruge Mostar – Sarajevo. I ona je rađena po dionicama. Od Mostara do Konjica pruga se proteže dolinom i kanjonom rijeke Neretve, pa na pojedinim mjestima ima karakter gorske pruge. Najveći izazov bilo je Ivan sedlo, na trasi Konjic – Sarajevo. Tunel na Ivan sedlu prokopan je 27. travnja 1890., s ta je dionica puštena u promet 1. kolovoza 1891. Ukupna dužina željezničke pruge Mostar – Sarajevo iznosi 135 kilometara i njenim završetkom Bosna i Hercegovima dobila je izlaz na more.
Počeo je izvoz drvene građe, željezne rude i drugih proizvoda, ali ubrzo su se pokazale ograničenosti ovoga projekta. Metković se, naime, nalazio dvadeset kilometara uzvodno od ušća rijeke Neretve, a zbog njenog plitkog korita nisu mogli ploviti veći brodovi. Problem nije riješen ni izgradnjom željezničke pruge od Gabele prema Gružu i Zeleniki, koja je predana u promet 16. srpnja 1901. godine, pa se ponovno aktualizirala stara ideja o produljenju željezničke pruge do samoga ušća Neretve.
Kada je riječ o toj 22 kilometra dugačkoj dionici kroz Hrvatsku, početkom 1923. godine članovi Odjeljenja državnih željeznica u Sarajevu snimali su teren kroz dolinu Neretve i napravili projekt za gradnju pruge. No, tek 10. lipnja 1936. Ministarstvo saobraćaja Kraljevine Jugoslavije donijelo je Uredbu za trasiranje i građenje novih željezničkih pruga u kojoj je predviđeno „građenje pruge uskog kolosijeka Metković–pristanište na moru (Ploče-Aleksandrovo), s ciljem da se „olakša izvoz iz Bosne i Hercegovine, koji je danas upućen na pristaništa Dubrovnik (Gruž) i Zelenika (Boka kotorska). Imenovan je Odbor za građenje pruge sa sjedištem u Metkoviću, a članovima su bili: ing. Milivoje Borisavljević, viši savjetnik Direkcije državnih željeznica, ing. Miloš Skakić, viši savjetnik Odjeljenja za građenje državnih željeznica i ing. Ante Barić, šef Sekcije sa sjedištem u Metkoviću. Rok za izgradnju bio je dvije godine. Pruga je u cijelosti dovršena početkom srpnja 1942., o čemu svjedoči telegram njemačkog opunomoćenog generala u Zagrebu S. Kaschea, u kojem obavještava Ministarstvo javnih radova u Rimu „da je gradnja pruge do Ploča završena i da slanje talijanskih radnika više nije potrebno“. Osim talijanskih radnika, radna snaga bila je i iz naselja kroz koje prolazi pruga, a angažirani su bili i pripadnici Organizacije Todt iz Njemačke. Nakon Talijanske kapitulacije Njemačka obnavlja partizanskim diverzijama djelomično oštećenu prugu i polovinom lipnja 1944. godine pušta je u promet. Povlačenjem, njemačka vojska oštećuje prugu i ona se ponovno obnavlja da bi polovicom srpnja 1945. bila puštena u promet cijela dužina pruge od Ploča do Sarajeva.
No, vremenom je uskotračna željeznička pruga Sarajevo – Ploče postala usko grlo naraslome prometu luke Ploče, pa su počeli radovi na izgradnji pruge normalnog kolosijeka, koje su vodili Uprava za gradnju pruge Sarajevo – Ploče, Zavod za studije, projektiranje i nadzor gradnje Zajednice jugoslavenskih željeznica, Zajednica željezničkih poduzeća, da bi pod vodstvom Željezničko transportnog poduzeća Sarajevo pruga konačno bila završena. Kao što smo napisali, puštena je u promet 27. studenoga 1966., a 2. prosinca te godine, točno u ponoć, uspostavljen je redoviti putnički i teretni promet na novoizgrađenoj željezničkoj pruzi normalnog kolosijeka.
Nakon tri godine pruga je elektrificirana i svečano puštena u promet 30. svibnja 1969., kako je izvijestila Slobodna Dalmacija. Svečani vlak s prvom lokomotivom na električnu vuču francuske proizvodnje ACE-a, sa strojovođom Spasom Marjanovićem i vlakovođom Stjepanom Nižićem, krenuo je iz Sarajeva u 9:30 sati. U Ploče je stigao u 12:40 sati.
Zbog ratnih događanja devedesetih godina prošloga stoljeća, 3. travnja 1992. godine u 10:42 u kolodvor Ploče stigao je posljednji putnički vlak iz Sarajeva (Zagreb – Ploče), a 7. svibnja 1992. godine u 12:45 otpremljen je posljednji teretni vlak prema Sarajevu nakon čega je nastupio potpuni prekid prometa iz Ploča prema Mostaru i Sarajevu. U ratnom periodu vozili su lokalni vlakovi na relaciji Ploče – Metković – Čapljina – Žitomislići i obratno pod upravom Hrvatskih željeznica i Željeznice Herceg Bosne , odnosno lokalni vlakovi od Pazarića a kasnije od Raštelice – Konjica – Jablanice i obratno pod upravom Željeznice Bosne i Hercegovine.
Prvi poslijeratni vlak s dizel vučom iz Sarajeva prema Pločama krenuo je 16. lipnja 1996. godine, čime je označen početak uspostavljanja željezničkog prometa na ovoj dionici. No, tek nakon više od dvije godine službeno je uspostavljena linija Sarajevo – Ploče. Polovicom prosinca 2002. godine iz kolodvora Ploče otpremljen prvi poslijeratni vlak za Zagreb i time uspostavljena linija Ploče – Sarajevo – Zagreb. Linija se održavala do 15. prosinca 2013. godine kada su Hrvatske željeznice u potpunosti ukinule željeznički putnički promet od Ploča do Metkovića pa su vlakovi prema Sarajevu i Zagrebu polazili iz stanice Čapljina. Posljednjih godina, tijekom ljetnih mjeseci, vlak opet vozi na relaciji Sarajevo – Ploče, a odnedavno, istina samo vikendom, i u ostalom dijelu godine.
Slike: Foto VERAJA Metković arhiva / Ivica Lisac