Trgovac iz Dubrovnika Ilija Grubojević je 5. veljače 1390. godine prodao za 25 dukata gospodinu Canachi Sagreu s Krete dvije bosanske ropkinje, majku staru 35 godina i njezinu sedamnaestogodišnju kćer. Obje je kupio na ušću rijeke Neretve za 14 dukata.
Upravo se ušće rijeke Neretve u starim dubrovačkim spisima najčešće spominje kao glavno odredište dopremanja, kupovanja i prodaje bosanskog roblja. Iz spisa jednog dubrovačkog bilježnika od 6. travnja 1282. vidljivo je kako je jedna bosanska ropkinja po imenu Radosta izjavila da ju je kupio neki Palme, sin Marina, na ušću rijeke Neretve za šest groša, te da spomenuti Palme može s njom raspolagati u svemu kako bude želio. Ove, i druge, fascinantne podatke o „trgovanju ljudskim mesom na Neretvi“, nakon dugotrajnih istraživanja dubrovačkih i bosanskohercegovačkih arhiva, otkrio je Dragan Jurković Bokin, Kominjanin s zagrebačkom adresom.
Poznato je da je upravo Dubrovačka Republika bila prva europska država koja je ukinula ropstvo, odnosno trgovinu robljem, 27. siječnja 1416. godine, znatno prije od npr. Britanije koja je to učinila tek 1833. ili Sjedinjenih Američkih Država (1865). No, prije toga, stari Dubrovčani itekako su trgovali robljem i to preko Doline Neretve. „Predio oko ušća rijeke Neretve od davnina je bio važno trgovačko središte i lučki emporij. Zahvaljujući poduzetnim dubrovačkim trgovcima, Neretvanska je dolina postala najvećom tržnicom robova na ovim prostorima. To potvrđuje i Dubrovački statut iz 1272., koji u nizu poglavlja donosi odredbe o društvenom položaju robova“, kaže Jurković i ističe kako su, osim dubrovački trgovaca, velikog udjela u trgovini robljem na ušću rijeke Neretve imali i Korčulani, te Mlečani i Katalonci.
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (srijeda – tiskano izdanje) donose fascinantnu priču o trgovini robljem na ušću rijeke Neretve.
Roblje je, tvrdi Jurković, uglavnom dolazilo iz Bosne, a trgovalo se muškim i ženskim robljem. Ženskim ipak češće, jer je ono bilo daleko jeftinije, a ni djeca nisu bila izuzeta od kupovanja i prodavanja.
Tako je jedan vlastelin iz Dubrovnika, zvao se Stojko Bogdanović, 31. listopada 1397. godine prodao svoju dvanaestogodišnju ropkinju iz Bosne imenom Gojna ili latinski Simona. U starim je spisima zapisano i da je jedan Sicilijanac, vlasnik ribogojilišta, kupio mladu Bosanku od 14 godina po imenu Janja koju je platio 23 dukata. Čovjek koji mu je Janju prodao kupio ju je nekoliko dana prije za 15 dukata. Janja je poslije toga još nekoliko puta prodana, očito se na roblju moglo lijepo zaraditi.
„Robovi su bili u groznom moralnom i društvenom stanju. Vrijednost jednog roba odgovarala je vrijednosti triju volova. Za prosječnu cijenu jedne ropkinje moglo se u Dubrovniku kupiti 260 kilograma janjetine ili 490 kilograma pšenice. Neki su za robove davali i neku drugu robu u naturi, ne samo novac, a u 13. stoljeću za ropkinje su plaćali 6, 8 ili 10 dukata. Čak je zabilježeno da su pojedini vlasnici slali roba ili ropkinju na dar svome prijatelju u Dubrovnik“, prenosi nam Jurković svoja otkrića.
Dubrovčani su 1281. godine na ušću rijeke Neretve kupili ukupno 87 robova, uglavnom žena. Njihova su najčešća imena bila Raduša, Bratuša, Trboslava, Stanislava, Tvrdislava, Draga itd., dok se od muških imena spominju Pribidrug, Miloslav, Obrad, Dražen… Jurković naglašava da se, na temelju osobnih imena robova može zaključiti da su većina bili bosanski krstjani. Najviše se trgovalo tijekom ljetnih i proljetnih mjeseci, jer je to vrijeme bilo pogodno za daljnje prevoženje robova lađama prema Sredozemlju. Najviše je robova prodano Talijanima i Francuzima, a jedan dio ostao je u Dubrovniku. Među dubrovačkim vlastelinima najčešće se, pronašao je u spisima Jurković, kao kupci robova spominju Dobroslav Kolić, Matej Menčetić i Benedikt Gundulić. Najpoznatiji bosanski trgovac i specijalizirani tražitelj bosanskih robova, koji bi dovozio roblje iz Bosne, najčešće iz doline rijeke Bosne. Sane i Vrbasa, na ušće rijeke Neretve bio je Ratko Butinja.
Područje ušća Neretve bilo je posebno pogodno mjesto i prava tržnica za nabavu robova. Strani su trgovci na ušće dolazili lađama kako bi nabavljali sol, olovo i druge kovine iz unutrašnjosti Bosne, te bi usput kupovali i robove i dalje ih prodavali po Sredozemlju. Bili su to trgovci iz Venecije, Genove, sa Sicilije, te iz Katalonije, što potvrđuje i Korčulanski statut.
„Iz ondašnjih kupoprodajnih ugovora vidljivo je da su neki robovi kupovani da služe do smrti, a neki su prodavani na određeno vrijeme, od tri do deset godina. Dogovoreno bi bilo i to da će nakon isteka ropstva gazda osigurati svakome robu oruđe za rad, od kojega bi rob kasnije mogao živjeti. Oporukom Dubrovčanina Slavina Getaldića iz 1281. godine, njegovi robovi su nakon šest godina oslobođeni, te su još dobili po 12 srebrnih dinara i odjeću. Često se znalo robove oslobađati, kao što je to učinio i Ilija Boli ili Regina, kći Petra Bogdanovića, koja je 1308. oslobodila ropkinju Vilkost i dala joj 36 srebrenih dinara. Posebno je crkva podupirala takvo postupanje i označavala ga kao „veliko dobrotvorno djelo visokog značaja““, govori Jurković.
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (srijeda – tiskano izdanje) donose fascinantnu priču o trgovini robljem na ušću rijeke Neretve.
Krajem 14. stoljeća pojavila se težnja da se suzbije „trgovina ljudskim mesom na ušću Neretve“. Bosanski su vladari često slali pritužbe Dubrovčanima i knezu i bunili su se protiv trgovanja ljudima, zahtijevajući da se takva trgovina ukine. Dubrovački senat je već 1400. godine izdao djelomičnu naredbu o zabrani „trgovanja ljudskim mesom na Neretvi“, a kako smo već napisali, Senat je 27. siječnja 1416. potpuno zabranio trgovinu robljem i prijevoz robova dubrovačkim lađama pod prijetnjom šestomjesečnoga zatvora u podzemnim tamnicama Kneževa dvora, uz dodatnu veliku novčanu kaznu.
„Vrlo je važno naglasiti slijedeće, iscrpnim proučavanjem povijesne građe te uvidom u dubrovačke i bosanskohercegovačke arhive, utvrdio sam, a to je potvrdilo i više eminentnih povjesničara, da domaće stanovništvo, dakle sami Neretvani, nikad nisu trgovali robljem niti su imali robove u svojem posjedu kao radnu snagu ili za neke druge namjene. Ušće rijeke Neretve izabrano je za takvu trgovinu zbog vrlo povoljnog zemljopisnog položaja, odnosno blizine bosanskog zaleđa i najbolje prometne veze dubrovačkih trgovaca sa zaleđem Dubrovačke Republike“, zaključio je Jurković.
Inače, Mauretanija je posljednja država na svijetu koja je ukinula ropstvo, 1981. godine. Robovlasnički su odnosi među najstarijim društvenim odnosima u ljudskom društvu. Prve robovlasničke države nikle su u Mezopotamiji i Egiptu, a i Rimsko carstvo je počivalo na robovlasničkom uređenju. Još je 73. do 71. godine prije Krista Tračanin Spartak podigao ustanak robova u Rimskom Carstvu, koji je, poslije dugotrajnih borbi, ugušen. U 14. i 15. stoljeću krenula je velika trgovina robljem kada su Europljani počeli prodavati uhvaćene Afrikance i na njima dobro zarađivati. Robovlasništvo je dosegnulo vrhunac kod Engleza koji su brodovima preko Atlantskoga oceana prevozili veliki broj Afrikanaca kao robovsku snagu za plantaže pamuka i duhana u svojim američkim kolonijama.
Slike: Maraton lađa