Gotovo stoljeće i pol kuća u Ulici Stjepana Radića na broju 40 u Metkoviću krila je tajne za koje ne znaju ni njeni sadašnji stanari. No zahvaljujući istraživanju zagrebačkog povjesničara Mije Igora Ostojića i zagrebačkog kolekcionara Marija Talajića, prvi put na vidjelo izlaze, suprotno dosadašnjim saznanjima, podaci o najstarijem hotelu na ovome području i šire, kao i priča o jednoj nevjerojatnoj obitelji poduzetnika, prožetoj rijetko tragičnom sudbinom.
Ostojić je, naime pronašao podatke o, do sada, potpuno nepoznatome hotelu „Internationale“, koji je bio u vlasništvu Jakova Fabijanija. Da bismo na pravi način spoznali važnost toga hotela, uloge Metkovića u to vrijeme i obitelji Fabijani, potrebno je zakratko se vratiti u prošlost.
Mostar je postao prvi grad u Bosanskom pašaluku koji je dobio telegraf, dvije godine prije Sarajeva. A telegrafom je bio povezan s Metkovićem. Telegrafska linija uspostavljena je 1858. godine, bila je to veza tadašnjega Otomanskog Carstva s Monarhijom. Nakon toga, u Metkoviću preko rijeke Neretve vojska gradi drveni most, prvi u donjem toku rijeke Neretve, nakon Napoleonovoga mosta kod Kule Norinske. A pokraj mosta otvara se hotel „Internationale“ 1878. godine, dakle punih 12 godina prije hotela „Austria“, kojeg se do sada smatralo najstarijim u Metkoviću.
Vlasnik hotela bio je Jakov Fabijani. „U tom trenutku Fabijani je bio najveći poduzetnik u Metkoviću, gradiću koji je tada ima oko 1200 stanovnika. Most je napravljen zbog vojnih potreba i aktivnosti, a hotel, koji je imao dva kata i vjerojatno 16 soba, nalazio se svega 30-ak metara od njega. U stvari, cijeli taj kompleks povezanih kuća (danas Gluščević)počeo se raditi 1872. godine. Hotel je otvoren zbog potreba austro – ugarskih časnika i njihovih obitelji koje su ih posjećivale kao i drugih putnika otvaranjem granice prema Bosni i Hercegovini. Jakova otac bio je drvodjelac, porijeklom iz Starog Grada na Hvaru, pa se pretpostavlja da mu je pomogao u izradi interijera čiji se dijelovi i danas vide. Hotel je sigurno radio do 1883. godine“, govori nam Ostojić.
A tko je bio Jakov Fabijani, u kojim projektima je sudjelovao i zašto danas za njega nitko ne zna? Industriante ili industrijalac, kako su ga tada „krstili“, rodio se na Trpnju 23. veljače 1838. godine. Roditelji su mu bili Petar i Mara. Dok je bio mlad, bio je farabut. Tako je u svojim dvadesetim godinama, za vrijeme jedne svečanosti, u fritule stavio ricinusovo ulje. Nakon toga morao se skrivati od policije, a naposljetku pobjeći iz Trpnja u Metković, gdje se uozbiljio i postao jedan od vodećih ljudi, uključen u sva važna događanja.
U Metkoviću je napravio malo poslovno carstvo. „1860-ih godina nasipao se kanal – Liman od njegove kuće do mjesta gdje se danas nalazi Robna kuća, tako se riječna ada Pisak spojila s kopnom. Bio je to ogroman posao, koji je trajao dvadesetak godina i financirala ga je država. Taj posao dobio je upravo Fabijani, istina, nešto kasnije uključili su se i drugi poduzetnici, ali najveći dio projekta napravio je upravo on. Na dva mjesta, iznad i ispred njegovih kuća, bio je kamenolom iz kojega je osiguravao potrebni kamen za nasipanje. Na tome poslu je dobro zaradio, pa je mogao investirati i u druge aktivnosti“, upoznaje nas Talajić.
A jedna od tih aktivnosti, u kojoj je također bio prvi, bila je uspostava veze kočijom i kolima između Metkovića i Mostara. Evo što su tada mediji zabilježili: „ S ove nedjelje pak gospodin Jakov Fabiani svagdano sprema kočije iz Metković za Mostar, i svagdano dolića kočija in Mostara u Metković. Svaki putnik neplaća nego forinta 5. Sad nek sudi sviet, jeli Mostar, središte Hercegovine, na vratim kuće Metkovčanom, i zaisto komšija. Još je treba da vlada austrijanska združi s Neretvom i Ljubuški, krilo od Hercegovine. Nema iz Metkovića do u Ljubuški već 10 kilometara hodnje po cesti rimskoj za ponačinjanje koje do Vida, trebalo bi potrošiti samich 6 hiljada forinti“.
Fabijani je imao i posebne kočije i kola za prijevoz putnika i tereta o čemu svjedoči još jedan novinski napis pod naslovom: Kola iz Metkovića u Hercegovinu, u kojem piše: Imam vazda gotovih dobrih kola za vozenje trgovine iz Metkovića u Hercegovinu, kao što takodjer i dobrih kočija za putnike. Pod priličnu cienu primam se i odpreme svake trgovine. Kome bi trebovalo, nek se obrati ravno meni u Metkoviću“.
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (srijeda-tiskano izdanje) donose priču o Jakovu Fabijaniju!
Ovi članci izašli su 17. travnja 1880 godine i pronašao ih je Mijo Igor Ostojić. Preduvjet za ovu liniju bila je izgradnja mostova na Bregavi i Krupi. Zanimljivo je što je članak pisan svega pet godina prije izgradnje željezničke pruge Metković – Mostar, što znači, ističe Mario Talajić, da tada još nije bila donesena konačna odluka o toj pruzi.
Dvojac Ostojić – Talajić otkrio je još zanimljivosti iz života Jakova Fabijanija. Bio je zastupnik jedne osiguravajuće kuće, član Crkvenoga vijeća župe svetog Ilije, obnavljao je crkvu i bio izrazito narodnjački orijentiran. Zbog toga je na kraju svoga prezimena dodao slovi ć, pa se potpisivao kao Fabijanić. O tome svjedoči i dokument o „naukovanju hrvatskoga jezika“ u srednjim učionama“, kojega tadašnji načelnik Metkovića Gabrić „brzojavlja popečiteljstvo“(ministarstvo). Uz načelnika, dokument potpisuju i njegovi prisjednici, Gluščević, Popović, Fabianić i Sršen.
No, koliko je bio uspješan u poslovnom svijetu, toliko ga je pratila teška tragedija u privatnom životu. Jakov je oženio Luciju Jurišin iz Metkovića, koju je jako volio. O tome svjedoči dio ljubavnog pisma kojeg donosimo, a kojeg je Jakov napisao Luci, tadašnjoj djevojci, 24. rujna 1862. „Gorim od ljubavi za Te. Reci mi da li me ljubiš i da li se mogu nadati da ću biti od Tebe ljubljen. Molim Te da me obavijestiš. Oprosti mi što se usuđujem da Ti kažem „ti“, ali više ne mogu podnositi svoje srce. Ja te volim koliko god se može ljubiti…“
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (srijeda-tiskano izdanje) donose priču o Jakovu Fabijaniju!
Jakov je oženio svoju ljubav, koja je umrla od crnih ospica (boginja). Tada su na snazi bili sanitarni propisi po kojima za takve bolesnike nije bilo sprovoda i redovitoga pokopa, pa je Lucijin pokop bio u ponoć, a kapsa s njenim posmrtnim ostacima položena je među polama izvan groblja. Kako je bio imućan, Jakov je na tom mjestu podigao grob popločan kamenim pločama s vijencem od bijeloga kamena i još grobove za obitelj Fabijani, Gluščević i za druge stanovnike koji nemaju svoje grobnice.
Prije toga, zajedno sa voljenom suprugom, proživljavao je neviđene tragedije. Lucija mu je rodila čak desetoricu sinova i svi su umrli a da nisu dočeli ni godine za odlazak u školu kao i jedna kći. Jakov i Lucija dobili su i drugu kćerku koja se udala u obitelj Gluščević, koji su kasnije pokazali također veliki poduzetnički duh i značajno sudjelovali u gospodarskom i političkom razvoju Metkovića.
Slike: Mario Talajić