Pod snagom zategnutog užeta, brod se već naginje lijevo, posada je u vodi te poskakuje i gura s desne strane, blatnjavi kotačići priskaču u pomoć po potrebi, naprijed i natrag, i pola sata kasnije, parobrod pluta, kreće, kod Fort Opusa. Sudci su nas ispitivali kako smo stigli. Stanovnici, na obali rijeke, nisu se mogli prestati čuditi toj masi, tom dimu, tim kotačima, toj okrunjenoj glavi. Malo je vjerojatno da bi drugi htjeli slijediti naš primjer, a možda ljudi s Neretve, nakon što su vidjeli jedan parobrod, nikada neće vidjeti drugi.
Ovako su kroničari zabilježili dolazak prvog parobroda u dolinu Neretve davne 1838. godine, ali taj je dolazak po mnogočemu značajan ne samo za dolinu Neretve nego za cijelu istočnu obalu Jadrana. Otkrio nam je u to, te ukazao Neretvanin i kolekcionar iz Zagreba Mario Talajić.
Piroskaf (parabrod na lopatice) “Conte Mittr0wsky”
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (tiskano izdanje) donose priču o počecima parabrodskog turizma u Dalmaciji!
Naime, bilo je to prvo putovanje parobroda na lopatice po imenu Conte Mittrowsky, na njemu je bio saksonski kralj Fridrih August II. koji je nosio nadimak Pravedni, a upravo to putovanje označeno je kao početak parobrodarskog turizma u Dalmaciji! Deveti parobrod u floti Lloyd austriaco, građen samo za prijevoz putnika i pošte, koji je dobio ime po austrijskom plemiću iz Moravske, bio je dugačak 38 metara, nosivosti 237 tona, parni stroj imao je 60 hp i pogonio je brod brzinom 7-8 nautičkih milja. U pričuvi je imao i jedra. Gradnja je završena 1837. godine, na brodu je na krmi bio salon i nekoliko kabina s ležajima, te paluba na raspolaganju putnicima. Nakon što je doplovio iz Engleske u Trst njegovo prvo komercijalno putovanje je upravo bilo ovo.
Sjedište Lloyda bio je Trst, ujedno i polazna točka ovog putovanja koje je poduzeo saksonski kralj sa svojom pratnjom Istrom, Dalmacijom pa sve do Boke Kotorske. Kralj Fridrih bio je pasionirani botaničar pa je na putovanje, uz liječnika, majordoma (upravitelj posluge) i ađutanta, poveo i poznatog profesora botanike iz Trsta Bartolomea Biasoletta. Na brodu je bio i konzul Saske u Trstu Sartorio.
Kapetan na brodu bio je Giampaolo Triscoli i pod njegovim zapovjedništvom krenuli su na trotjedno putovanje po mirnom moru u ponedjeljak rano, 22. svibnja 1838. Nakon Brijuna parobrod se zaustavio u Puli, iduća stanica bio je Zadar, 24. svibnja, gdje je kralju, iako je putovao inkognito, bio priređen protokolarni prijem. Prilikom odlaska kralja Fridriha na parobrodu je bio i barun Josip Jelačić koji je od 1837. do 1841. u Zadru vršio dužnost guvernerova ađutanta. Šibenik su posjetili dan poslije i nakon razgledavanja katedrale i drugih gradskih znamenitosti, s posebnim brodom sa šest veslača, šest kršnih momaka iz Zlarina, odvezli su se na izlet na slapove Krke.
U svim mjestima koje su posjećivali, kralj bi se odvojio sa svojim ađutantom i profesorom Biasolettom i uputili bi se u okolicu te po brdima prikupljati razne nove vrste flore u tome kraju. Nakon Šibenika posjetili su Trogir i kočijom se uputili u razgledavanje Solina i Splita. Zatim su proslijedili do Hvara i Visa, gdje je kralj bio oduševljen vidjevši kako ribari svijećama privlače i love srdele. U Korčulu su pristali 28. svibnja, a dan kasnije u Gruž, pa su pješice posjetili Dubrovnik. U Kotor su stigli 30. svibnja, a onda su konjima putovali do Cetinja u posjet Njegošu Crnogorskom vladiki. Sljedećeg dana su konjima otišli do Budve i 2. lipnja se brodom vratili u Herceg Novi.
Ulaz u Neretvu nekada, entrance to Narento
Dan poslije posjetili su Orebić, gdje je kralj, kako nam pokazuje Talajić, sa svojom pratnjom otišao u crkvu, gdje su „zatekli mnogo ljudi okupljenih da prisustvuju službi. Ovdje se moglo mirno diviti ljepoti i raskoši koje su žene iz Orebića pokazale na ovaj svečani dan“.
Nakon Orebića parobrod se uputio preko Neretvanskog mora u Neretvansku Krajinu. U Neretvu je ušao pokraj brda Zminjac, srušenog pri izgradnji Ploča nakon Drugoga svjetskog rata, starim tokom Neretve koji također više ne postoji nakon regulacije rijeke u periodu od 1881. do 1889.godine.
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (tiskano izdanje) donose priču o počecima parabrodskog turizma u Dalmaciji!
S obzirom na sve što su do tada vidjeli, u Neretvi ih je, prema zapisima kroničara, dočekalo, blago rečeno, veliko iznenađenje. „Kapetan Triskoli spazi odmah da ne stojimo baš najbolje. Zapovjediše, dakle, da treba po malo kurit (ložit) i pomljivo (pažljivo) pazit na dubljinu, ali zaludu. Parobrod dospi u grez, tako da nemogući više vratiti se natrag moradosmo samo pazit kako bi stigli Neretvu, za odande potegnut na dalje. Kralj se kajaše veoma da se na takav put bijaše otpravio. Međutim, poslovaše kapetan s odlučnošću jako velikom i pokazivaše tim načinom pomnjivu svoju opreznost“, dio je zapisa o nevoljama koje su ih iznenadile u Neretvi.
U Opuzenu ih je dočekalo nekoliko dužnosnika i stavili im se na raspolaganje, a stanovnici su se „slijevali u mnoštvu“, budući da je bila nedjelja. Nedugo nakon dolaska, parobrod „tako lijepe građe koju prije nitko nije vidio“, bio je okružen malim brodovima, koji su zbog svoje male veličine, mogli primiti najviše dvije osobe. Opis odgovara neretvanskim trupicama.
Nakon što se kralj iskrcao, posjetio je crkvu, a kako ništa drugo nije bilo za vidjeti „otpustio je vlasti“ i bavili su se botanikom na obali Liukena (vjerojatno predio Luka) u blizini Opuzena. Sljedeći dan posjetili su Metković i Unku, kako bi vidjeli turski bazar. „Uzjahali smo konje, u pratnji pretorovog zamjenika, prvog časnika utvrde Opus i lokalnog liječnika i, nakon otprilike sat vremena, slijedeći ravnu stazu uz lijevu obalu rijeke, stigli smo u Metković“, stoji u zapisima koje nam otkriva Talajić.
Na rijeci su vidjeli nekoliko teglenica sa solju iz Stona, koje su uzvodno vukle konjske zaprege. Dirnuo ih je i prizor mnoštva prekrasnih spomenika antike, posebno utvrda Norin. Primjećuju da su sva ta mjesta nekadašnjeg sjaja promijenila svoj izgled, baš kao i stara Salona, jer „tamo gdje su nekada stajali spomenici drevnog sjaja, sada se vidi kako plug kida tlo i nailazi na neke fragmente rimskog zanata, neki novčić ili medalju koju je vrijeme i fizički utjecaji učinilo neprepoznatljivom, kao svjedočanstva prošlosti“.
Po dolasku u Metković, koji je opisan kao prilično veliko selo na obronku brda, s malim, niskim i nepravilno raspoređenim kućama, koji pri ulasku nudi lijepi pogled, kralj se zaustavio pred privatnom kućom i, nakon kratkog zadržavanja, otišao u crkvu, gdje je svećenik već bio spreman služiti misu. Turski bazar nalazi se na desnoj obali Neretve i zove se Unka. Dvostruki drveni zid odvaja Turke od Austrijanaca. Postavljene su straže, a domoroci se pridržavaju strogih sanitarnih propisa. Turci tu kupuju velike količine soli.
Na bazaru, kao suvenir, kupili su cijevi (kubure) i kremena. Kralj se zabavljao crtanjem nadzornika bazara, koji je sjedio na povišenoj platformi blizu štanda, pušeći lulu. Turci su tu bili vrlo brojni, nosili su istu odjeću, osim što su im glave bile prekrivene maramom.
Nakon toga su se skelom prevezli na drugu stranu rijeke i vratili se u Metković, gdje su ponovo uzjahali konje te se vratili u Fort Opus istom stazom.
Ovako je izgledala Neretvanska Krajina 1838. Karta je iz 1795.
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (tiskano izdanje) donose priču o počecima parabrodskog turizma u Dalmaciji!
Poslije Metkovića i Opuzena zaputili su se prema Makarskoj i zapisali kako „Obala kopna s desne strane nudi mnogo ugodnih pogleda. Visoke planine koje se uzdižu iznad nje zadržavaju isti pusti izgled kao i ostatak. Zvuk zvona mogao se čuti iz samostana od obale Časni oci su iz smjera kojim je parobrod plovio prepoznali da ide prema Macarski i stoga su bili spremni proslaviti kraljevo putovanje tim vodama najbolje što su mogli“. U Makarskoj je polukružna obala bila puna ljudi, kao i prozori kuća, a pred posadom parobroda ukazao se „široki trg, blago nagnut, s crkvom na kraju“. Tu se kralj s pratnjom popeo na Biokovo. U Omišu se su zaustavili 6. lipnja, odakle je parobrod bez putnika proslijedio do Šibenika da nadopuni zalihe ugljena i istu večer stigao u Split. Iduća stanica bila je Lošinj, a onda Rijeka. 11. lipnja popeli su se na Učku i zatim se kočijom zaputili u Trst.
Poslije nešto manje od tri mjeseca objave iz pera J.V. Sartoria konzula Saksonije u Trstu, koji je putovao sa saksonskim kraljem, Ljudevit Gaj je preveo i u Danici Ilirskoj, u dva nastavka, broj 35. od 1. rujna i broj 36 od 8. rujna 1838. godine objavio „Putovanje kralja Saksonskoga iz Tersta u Dalmaciu“.
Slike: Mario Talajić