Ivan Grossi, Opuzenac, čija je obitelj porijeklom iz Splita, ostavio je neizbrisiv trag u svome rodnom mjestu i u moćnom Liverpoolu, „gradu mora“, gdje je i pokopan. Bio je fotograf, glazbenik, poduzetnik, svodnik i kockar i „netko tko je imao dobre veze s nižim slojevima viktorijanskoga Liverpoola“. O njemu se raspravljalo u britanskom parlamentu, anglikanski biskup prikupljao je potpise za zatvaranje „liverpulskog kockarskog pakla“ i „pozlaćenog utočišta poroka i sramote“, u prestižnom hotelu St. George u Liverpoolu držao je veliku kavanu Trocadero, omiljeno mjesto hrvatskih i ne samo hrvatskih pomoraca, u kojoj su ordinirale prostitutke, a u rodnom Opuzenu izgradio je reprezentativan, hotel Narenta, drugi u Neretvanskoj krajini, o čemu su izvijestile i engleske novine i čije ruševine i danas „prizivaju“ da se otkrije njegova povijest, koju malo tko zna.
Hotel St. George u kojem je bio Cafe Trocadero
Zaslugom zagrebačkoga dvojca, povjesničara Mije Igora Ostojića i kolekcionara Marija Talajića, koji su nam nesebično ustupili pronađene materijale, šira javnost biti će upoznata s nevjerojatnom životnom pričom Ivana Grossija, kojeg su zvali talijanski Židov, Neretvanin, Ivan Krstitelj itd., čija je obitelj u 18. stoljeća iz Splita došla u Opuzen, a on se odvažio iz tog malog mjesta, tada s niti 500 duša, otići u bijeli svijet i nikada ne zaboraviti svoj rodni kraj i narodnjačku orijentaciju. No, krenimo redom.
Najava izgradnje hotela u liverpulskim novinama
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (srijeda-tiskano izdanje) donose nevjerojatno živitnu priču Opuzenca Ivana Grossija!
Ivan je rođen 27. rujna 1838. Njegov otac Špiro, majka se zvala Mara (djevojački Iveta iz Trpnja), zemljoposjednik u Opuzenu i tajnik neretvanske preture, dovodio je još u prvoj polovini 19. stoljeća lovce, turiste iz drugih zemalja i za njih organizirao prenoćišta. „Ljubitelji lova u njemu će pronaći vještog lovačkog pratitelja koji dobro poznaje ovo područje. Njegovo prijateljstvo i uljudnost tim su vrjedniji strancu, jer stanovnici nisu među najugodnijima“, zapisali su tadašnji posjetitelji, a vrlo je moguće da je mali Ivan već tada od svoga oca poprimio poduzetničke gene.
Narodni list, oglašavanje Trocadera
U Liverpool je došao oko 1865. godine, koji tada broji oko 500 tisuća stanovnika. Dvije godine kasnije, pojavio se u lokalnom trgovačkom imeniku kao fotograf, iako se tim poslom nije dugo bavio. Zapisano i da je 1869. kazneno gonjen, na poticaj austrijskog konzula u Liverpoolu, zbog zaštite austrijskog mornara dezertera. Bio vlasnik plesne kuće u Whitechapelu i imao je trgovinu odjećom, iz koje je dezerteru nabavio novi kaput. Liverpulski Daily Post je 10. prosinca 1869. izvijestio da se „motao oko stranih brodova“ u luci Liverpool, vjerojatno kako bi strane mornare usmjerio prema svojim poslovima.
Najstarija slika hotela u Opuzenu, još nema kampanela na crkvi
Godine 1871. Ivan je s bratom Mijom vodio Argyle Refreshment Room, a nakon upada policije kažnjeni su zbog skrivanja prostitutki u prostorijama. U srpnju 1873. Ivan je ponovo bio u problemima sa zakonom, iako taj put nije bio osuđen. Naime, kao vlasnik puba za osvježenje, optužen je da je dopustio okupljanje neprikladnih osoba. U kolovozu 1874. u katoličkoj crkvi sv. Petra u Liverpoolu oženio je Margaret Hearne, domaću djevojku rođenu 1855.
Važna godina u njegovom poslovnom životu je 1889., kada je, kako su otkrili Ostojić i Talajić, na šest godina unajmio Cafe Trocadero u Back Lime Street, u podrumu hotela St. George. Tijekom slijedećih nekoliko godina bezuspješno je pokušavao dobiti razne dozvole za prostorije za pjevanje, ples i prodaju alkohola. Glavni prigovori policije bili su loše vođenje posla i redovito korištenje prostitutki. Ivan je tvrdio da je u taj posao uložio tisuću funti (današnje protuvrijednosti preko 150.000 eura). Unatoč tome, ili možda baš zbog sukoba sa zakonom, redovito je davao pet funti godišnje u kutiju za siromašne Policijskog suda.
Kako nije uspio dobiti potrebne dozvole, ovaj snalažljivi Opuzenac prenamijenio je Cafe Trocadero u privatni klub za članove: International Trocadero club. Godine 1893. klub je privukao interes Huga C. Farrieja, vlasnika i izdavača Porcupinea, tjednih novina sa sjedištem u Liverpoolu. Novine su poslale tajnog novinara u klub i nazvale ga „liverpulskim kockarskim paklom“ i „pozlaćenim utočištem poroka i sramote“. Odbor kluba tužio je Farrieja za klevetu, ali su njihove optužbe odbačene na sudu. Sve to potaknulo je i lokalne vlasti na akciju i policija je upala u klub i podnijela slučaj lokalnom policijskom sudu. Ivan i drugi članovi Odbora izvedeni su pred sud zbog nereda i remećenja javnog reda i mira. Grossi je osuđen, ali je očito uživao simpatije suca pa je kažnjen sa samo 20 funti. Tijekom suđenja tvrdilo se i da je Ivan često pobjeđivao u kartaškim partijama, u kojima je njegovo sjedalo bilo okrenuto prema velikom ogledalu, što mu je vjerojatno pomagalo da vidi karte protivnika.
Blaga kazna izrečena Ivanu Grossiju izazvala je daljnje negodovanje u tisku i navela lokalnog zastupnika G. S. Smitha da se požali 1893.godine ministru unutarnjih poslova H. H. Asquithu (u vladi čuvenog premijera W. E. Gladstonea) u Donjem domu britanskog parlamenta: „Molim vas, pitam državnog tajnika za unutarnje poslove je li mu pozornost skrenuta na prosvjed koji su potpisali liverpulski biskup i mnogi drugi vodeći građani protiv presude koju je liverpulski tajnik izrekao upravitelju zloglasnog Trocadero cluba, u kojoj osuđuju izricanje obične novčane kazne u ovom slučaju; je li svjestan osjećaja ogorčenja koji je pobuđen u Liverpoolu zbog blagosti ove kazne i može li Vlada učiniti išta, zakonodavstvom ili na drugi način, kako bi osigurala izricanje strožih kazni za takva djela? U isto vrijeme anglikanski biskup Liverpoola John Charles Ryle organizirao je potpisivanje peticije za zatvaranje Trocadera.
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (srijeda-tiskano izdanje) donose nevjerojatno živitnu priču Opuzenca Ivana Grossija!
Ostaci hotela danas
Unatoč svemu, Trocadero je ostao omiljeno okupljalište pomoraca, među njima i mnogih iz naših krajeva. Oni su vlasnika kluba zvali Neretvanin i imali lijepo mišljenje o njemu i njegovoj obitelji, što svjedoči slijedeći zapis kroničara toga vremena: „Drugarica našeg Neretvanina bila je mlada gospođa rodom Engleskinja. Iako su sva djeca rođena u Engleskoj, govorili su dosta dobro našim jezikom. Sam Neretvanin bio je u duši iskren sin svoga naroda, upoznao je svoju porodicu sa ljepotama svoje domovine, naročito sunčane Dalmacije, koju je najbolje poznavao i ljubio“. Spiridione i Stella, Ivanova djeca, bili su nacionalno osviješteni i govorili su hrvatski jezik, a Ivan je bio pretplatnik narodnjačkog, zadarskog Narodnog lista, gdje su ga predstavljali kao rodoljuba. Spiridione je od oca naslijedio ljubav prema fotografiji, bio je profesionalni fotograf, inženjer, izumitelj i dizajner fotografske opreme. Patentirao je određene izume, a posao je iz Liverpoola proširio na London, Manchester, Brighton i Bruxelles. Njegova sestra Stella također je bila fotografkinja.
Regulacija donjeg toka rijeke Neretve, od Metkovića do ušća, koja se obavljala od 1881. do 1889. godine, ogroman posao u kojem su sudjelovale tisuće radnika, bila je prilika da Ivan Grossi ostavi pečat i u svome kraju. U siječnju 1879.godine liverpulski časopis „The building news“ objavljuje članak o namjeri izgradnje hotela u Opuzenu: „Novi hotel i restoran uskoro će se graditi u Fort Opusu u Austriji za g. Grossija. Zgrada će biti visoka četiri kata, uključujući podrum, i prostirat će se na oko 324 četvorna metra zemljišta. Stajat će na povišenom položaju na spoju dviju rijeka. Korišteni materijal bit će crvena opeka, s lokalnim vapnenačkim oblogama na vratima i prozorima, a krov će biti prekriven crvenim crijepom. Arhitekt je g. G. H. Thomas, Lord Street 32. Liverpool“. Prekrasni hotel otvoren je 1881. i, koliko je poznato, sigurno je radio slijedećih osam godina. Danas je to ruševina koja je mijenjala vlasnike i trenutno je u vlasništvu Grada Opuzena, pa bi bilo dobro da gradske vlasti, kada budu odlučivale o tom objektu, uzmu u obzir njegovo značenje ne samo za lokalnu zajednicu nego i šire.
Temeljitim istraživanjima Ostojić i Talajić pronašli su novinske članke u kojima je Ivanov brat Ante, koji je ostao živjeti u Opuzenu „smirio predbrojbu za Hotel Narenta za godinu 1888.,“ te je hotel radio barem do 1889.godine. Kako se vidi iz povijesnog izvatka, Ivanova djeca se 1898. godine odriču u korist majke vlasništva, e da bi 1905.godine Duje Oman, najveći veleposjednik Neretvanske krajine, preuzeo vlasništvo nad nekadašnjim hotelom Narenta.
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (srijeda-tiskano izdanje) donose nevjerojatno živitnu priču Opuzenca Ivana Grossija!
Zanimljivo, najstariji Ivanov brat Nikola, iselio se na Novi Zeland, gdje je bio znan kao Biaggio Grossi i po njemu je nazvan Grossi Point Reserve kod grada Mapua na sjevernom dijelu Južnog otoka. Po prezimenu tog neretvanskog ribara i trgovca kamenicama nazivala su se i dva otoka na tome području.
A Ivan? Umro je od „slomljenog srca“ 26. ožujka 1895. u 57-oj godini života, nakon što su mu „uništili njegov Trocadero“. Pokopan je na groblju liverpulske crkve St. Anne.
Slike: Mijo Igor Ostojić, Mario Talajić i Ivo Ožić