U Hrvatskoj nije osobito poznat, nema svoga trga ili spomenika, nema ga u udžbenicima niti u obljetnicama. A kao jedan od najistaknutijih hrvatskih pilota, postavio je mnoge zrakoplovne rekorde, bio je najbolji pilot Francuske, što je u to vrijeme značilo biti najbolji na svijetu, u Peruu je izveo prvi let u povijesti pred predsjednikom te države, bio je prvi pilot cijelog južnoameričkog kontinenta, prvi je zrakoplovom preletio Alpe i ostao živ, u Prvom svjetskom ratu, kao dobrovoljac, bio je član legendarne borbene eskadrile M.S.26. za što je dobio odlikovanja belgijskog i francuskog Ratnog križa i francuske Legije časti, tijekom Drugog svjetskog rata na sjeveru Francuske organizirao je Pokret otpora, dobio je Križ talijanske krune, Križ belgijske krune, francuski Ratni križ s palmom, kolajnu boraca Ysera…
Zrakoplovni as Ivan Bjelovučić, učenik Louisa Paulhana, čovjek koji je s braćom Voisin, Geom Chavezom i Rollandom Garrosom, pisao povijest zrakoplovstva, ostao je „živ“ zahvaljujući nekolicini ljudi koji su istraživali njegov doprinos i genealogiju obitelji Bjelovučić, ponajprije su to Leonard Eleršek iz Zadra i njegov pariški prijatelj Mauricij Frka Petešić, na koje nas je uputio Luka Vlahović, predsjednik Društva Neretvana u Zagrebu.
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (tiskano izdanje) donose priču o nevjerojatnom pilotu Ivanu Bjelovučiću, koji je porijeklom iz našega kraja!
Ivan Bjelovučić sin je Hrvata Mihe, pomorskog kapetana, porijeklom iz Janjine na Pelješcu, gdje su njegovi preci doselili iz Bijelog vira kod Metkovića, i majke Francuskinje Adrienne Cavalie Le Bihan, kćerke francuskog konzula u Peruu. Miho je 1885., četiri godine nakon očeve smrti, otplovio u peruanski grad Callao i tamo se, tri godine kasnije u crkvi Martiz del Callao, oženio Adrienneom. Nakon vjenčanja, preselili su se u glavni grad Limu gdje im se rodilo dvoje djece, 30. srpnja 1889. Ivan (Juan), a nedugo poslije kćerka Ivanka (Janette).
Obitelj Bjelovučić se zbog Mihine bolesti odselila u Dubrovnik, pa u Graz, gdje je Ivanov otac i umro. Pokopan je u Mokošici, a Bjelovučići su se odselili u Francusku, bliže majčinoj obitelji. Ivan se školovao u pariškoj gimnaziji Janson de Sailly, u koju je uskoro iz Marseilla došao Roland Garros i između dvojice budućih zrakoplovaca razvilo se veliko prijateljstvo. Za vrijeme školovanja Ivan je bio sveučilišni prvak u biciklizmu, a 1908. stekao je diplomu iz književnosti i filozofije.
Pilotski ispit položio je na zrakoplovu H Farman i postao 87. pilot sa stečenom diplomom izdanom 10. lipnja 1910. od francuskog Aero Cluba. Na dan izdavanja diplome bio je na prvom aeromitingu u Budimpešti, gdje mu se, zbog velikog nevremena, zrakoplov srušio, ali je on prošao bez ozljeda. Na tom mitingu natjecao se pod hrvatskim imenom i prezimenom. Zatim je, kako je otkrio Frka Petešić, sudjelovao na Drugom međunarodnom zrakoplovnom mitingu u Reimsu, natjecao se u Istočnom krugu, a u kolovozu te godine obletio je Eiffelov toranj dvoplošnjakom (aeroplanom) Voisin. Od 1 do 3 rujna prvi je u četiri etape preletio udaljenost od 540 kilometara između Pariza i Bordeauxa za 6 sati i 15 minuta. Bio je to svjetski daljinski rekord u disciplini etapnog letenja. Preletjevši prvu udaljenost Ivan Bjelovučić je samo u jednom danu preletio 295 kilometara i time srušio dotadašnji rekord koji je držao njegov učitelj Luois Paulhan. Na mnogim natjecanjima osvajao je prva mjesta iako je bio najmlađi natjecatelj.
Prvi je pilot koji je poletio na svečanom otvorenju s nove zračne luke u Avordu, 200 kilometara južno od Pariza, pred 40 tisuća ljudi. Tada je Bjelovučić obletio katedralu u Bourgesu, što je ovjekovječeno razglednicom, a dvije godine kasnije tu se gradila zrakoplovna baza, te su 1928 utemeljeni kapaciteti za proizvodnju zrakoplova.
U Peruu su bili oduševljeni njegovim uspjesima u Europi, pa je već u studenome 1910. od predsjednika peruanske lige za zrakoplovstvo, generala Pedra E. Muniza stigla narudžba za dva zrakoplova. Bjelovučić je u Peru stigao 8. siječnja 1911., bio mu je priređen veličanstveni doček, a u vladinoj ga je palači primio predsjednik države Augusto B. Leguia. Njegov prvi let na hipodromu Santa Beatriz u Limi prikazan je na peruanskoj poštanskoj markici iz 1937. U nedjelju, 15 siječnja, letio je na službenom otvaranju zrakoplovnog letenja u Peruu uz prisutnost predsjednika države i mnoštva naroda i tako je postao prvi pilot Perua i cijelog južnoameričkog kontinenta. U Peruu je ostao tri mjeseca obučavajući buduće letače kao instruktor i ravnatelj prve zrakoplovne škole. Uoči povratka u Europu imenovan je rezervnim potporučnikom i peruanskim vojnim predstavnikom u Francuskoj za zrakoplovstvo.
Nakon dolaska u Pariz nastavio je s letenjem. Pri polijetanju 12. svibnja iz zračne luke Issy-les-Moulineaux zapalio mu se zrakoplov, ali se spasio odvažnim skokom. Uslijedila su brojna natjecanja i mitinzi, a na jednom od njih susreo je svoga školskog kolegu Rolanda Garrosa i povezao ga s Charlesom Voisinom, koji je tada već vodio njegove poslove.
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (tiskano izdanje) donose priču o nevjerojatnom pilotu Ivanu Bjelovučiću, koji je porijeklom iz našega kraja!
Godine 1912. letio je diljem Francuske i Europe i ostvaruje briljantne rezultate. Između ostaloga, na Francuskom vojnom natjecanju, zrakoplovom Hanriot pobijedio je u brzinskom letu, postao je jedan od laureata na Engleskom vojnom natjecanju, krajem godine Bleriotovim dvokrilcem za 12 minuta dostigao je brzinu od 2200 metara, a pariški dnevnik Le Matin proglasio ga je najboljim francuskim pilotom godine.
Jedan od najvećih uspjeha Bjelovučić je postigao u nedjelju 25. siječnja 1913. kada je preletio Alpe. Tjedan dana kasnije o tome je govorio za novine L’ Auto: „Gledajući kako stalno vlada loše vrijeme, naglo se jednog jutra odlučih poletjeti. Prije toga mi je 60 ljudi očistilo 300 kubika snijega. Poslije 17 minuta leta dostigao sam visinu od 1200 metara jer sam napravio dvije spirale iznad ledenjaka. Ali iznenada mi se ugasio motor jer sam nehotice gurnuo ručicu od gasa. Ne gubeći prisebnost pokrenuo sam sve što treba i spasonosni se šum motora ponovo čuo. Nastavljajući uzlet dostigoh brzo 2500 pa 3200 metara nad Monserom. Iznad Simplona osjetih snažno strujanje zraka i učini mi se da propadaju Alpe. Taj je strašan osjećaj nestao kad sam bio iznad Gabyja. Poslije Gabyja sam prepoznao svoj put i bez oklijevanja ubrzao ravno, usporedno s lancem Fletschorn. Od toga sam trenutka stekao dojam koji me neće nikad napustiti. Prije zaobilaska lanca Laquinhorna dominirao sam cijelim Alpama. Sam, a Mont Leone se sa svojim vrhovima prijeteći dizao iznad mene. Gledajući odatle, Simplon je izgledao kao staza između dvaju ledenjaka, a dolina Gondo kao mala crna vrpca. Isto jasno primijetih Domodossolu i odmah počeh spuštanje jedrećim letom. Barometar se počeo još brže spuštati, ali termometar je ostao od početka na 5 stupnjeva ispod ništice. Atmosfera je bila toliko bistra da sam lako primijetio zastavu koju razviše za doček moji prijatelji. Približujući se tlu, kad sam bio na sto metara, osjetih strašno strujanje zraka koje je ubilo Chaveza. Moje veliko uzbuđenje, spustivši se, bila je uspomena na mog nesretnog prijatelja, a moj prvi poklik bio je „Slava Chavezu!“. Ni jednog trenutka tijekom leta nisam pomislio na neuspjeh. Zrakoplov su me i motor odlično služili. Saznali ste za oduševljeni doček pri mojemu slijetanju. Doček se ponovio u Brigueu, Ženevi i Milanu. Svugdje sam čuo klicanje Francuskoj, jer sam s francuskom pticom svladao Alpe“. Godine 1945. o tome je prelijetanju još rekao: „S moje su se desne strane Alpe protezale sve do Sredozemlja, ispred mene bijaše jezero Maqqiore i u daljini lombardijska nizina sve do Milana“.
Bjelovučić je preletio Alpe za 26 minuta zrakoplovom Hanriot koji je bio posebno sastavljen za taj let, a bio je opremljen motorom Gnot od 80 KS. Tvornica Hanriot mu je za uspjeh dodijelila nagradu od 50 tisuća franaka. Tako je postao drugi čovjek u povijesti letenja koji je preletio Alpe, ali i prvi koji je to učinio bez posljedica jer je Geo Chavez smrtno stradao pri slijetanju.
U listopadu te 1913. postigao je novi rekord i za samo 150 sekundi dostigao visinu od tisuću metara zrakoplovom Ponnier. Francuskom ratnom zrakoplovstvu pristupio je dobrovoljno odmah na početku Prvog svjetskog rata, a za svoje izviđačke akcije iznad zaposjednute Belgije, posebno iznad Furnesa koji je bio danonoćno bombardiran, dobio je neka od već spomenutih odlikovanja. U ratnim je operacija bio ranjen i zatim je zbog svojih izvanrednih kvaliteta kao pilot izvan norme bio imenovan časnikom instruktorom u Avordu, gdje je jedne večeri, obavljajući službu, u teškoj automobilskoj nesreći gotovo ostao bez desne ruke. Letenjem se ipak pomalo bavio do 1920.
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (tiskano izdanje) donose priču o nevjerojatnom pilotu Ivanu Bjelovučiću, koji je porijeklom iz našega kraja!
U Peru se vratio 1930. i 7. travnja proglašen je zapovjednikom peruanskih zrakoplovnih snaga, te sedam godina kasnije, posljednji put, kada je 8. rujna dobio Orden peruanskog križa prvog stupnja za zrakoplovstvo. Tada je izašla i poštanska markica posvećena njegovom prvom letu u Peruu. Prije povratka u Francusku, predsjednik Perua, general Oscar R. Benavides, imenovao je Bjelovučića, uredbom od 8. ožujka., počasnim povjerenikom za Europu u cilju pomaganja svojoj domovini i čitavom kontinentu u razvoju zrakoplovstva.
Tijekom Drugoga svjetskog rata, otkriva Frka Petešić, Bjelovučić je na sjeveru Francuske sudjelovao u organizaciji Pokreta otpora. Posljednji podvig napravio je u 57. godini života skočivši padobranom s Eiffelova tornja. Umro je 14. siječnja 1949. godine u pariškoj bolnici Chaillot. Pred samu smrt primio je svete sakramente u nazočnosti svoje sestre Ivanke, udane La Chapelle. Pogrebni obred održao se u crkvi Saint Pierre, u Neuilly sur Siene, u utorak 18. siječnja. Bio je pokopan u kripti iste crkve. Njegova majka umrla je tri mjeseca poslije u Evreuxu, a posmrtni su joj ostaci preneseni u Nouveau cimetiere de Neuilly kod Pariza u novu grobnicu. Dvije godine nakon Ivanovog pogreba, njegovi posmrtni ostaci preneseni su pored majke u novu grobnicu, u četvrtak 18. siječnja 1951.
Grobnica se nalazi nedaleko od glavnog ulaza. Na nadgrobnoj betonskoj ploči se gornje strane nema nikakvog znaka ili imena, a na desnoj bočnoj strani stoji natpis: Juan BJELOVUČIĆ, Adrienne BJELOVUČIĆ, Nee Cavalie.
Slike: Hrvatska matica iseljenika