Jasminka Njavro, omiljena teta iz Dječjeg vrtića u Opuzenu, nakon rekordne 42 godine rada s djecom otišla je u zasluženu mirovinu! Niti jedna odgojiteljica u opuzenskom vrtiću nema duži radni staž od nje. Posao, poziv i način života – to je za nju bio rad s djecom i zato nikada nije imala problema ni s kolegama ni s roditeljima, a odrasli ljudi, koje je „uputila“ u život i danas je zovu Teta Jasna.
Prošla je teta Jasna sve u ovome poslu, i kad su vrtići bili pod ingerencijom ministarstva i pod lokalnom samoupravom, radila s djecom prije i poslije interneta, dočekivala djecu koju su za vrtić pripremale bake, koje su im usađivale posebne vrijednosti, i onu za koju se danas, zbog stalne brzine i bezbrojnih obveza, nema dovoljno vremena. A sve je započelo sada pomalo davne 1983. godine dok je opuzenaki vrtić još bio u okviru Centra društvene brige o djeci predškolskog odgoja Metković. Tada je počela raditi kao zamjena u Metkoviću i u Opuzenu i sjeća se vremena kada su joj početne strahove i sumnje odagnali dječji osmjesi i iskreno povjerenje koje je uživala od najmanjih.
Sjećate li se prvog radnog dana u Vrtiću i koliko se tadašnje odgojiteljice razlikuje od današnjih?
„Sjećam se, naravno. Tada su bila organizirana zimovanja u vrtićima, bila sam na zamjeni kolegice koja je bila s djecom na zimovanju. To je bila pedagoška godina 1983./84. Itekako postoje razlike u radu nekada i sada. Odgajatelj je tada bio na nivou učitelja, djeca su se u vrtiću opismenjavala, prevladavao je frontalni oblik rada, kao u školi. Danas toga nema, odgojno obrazovni rad se provodi kroz različite centre, poštujući i vodeći se interesima djece“.
Portal Rogotin i Dubrovački vjesnik (petak-tiskano izdanje) donose lijepu priču o omiljenoj opuzenskoj teti Jasminki Njavro!
Odgajali ste brojne generacije djece?
„Istina, neki su danas odrasli ljudi koji imaju preko 40 godina. Danas u vrtiću imam njihovu djecu, emotivno me dotakne gledajući tu njihovu djecu vidim da sam u vrtiću tim ljudima usadila osnovne ljudske vrijednosti. Često tu djecu zamijenim imenima njihovih roditelja pa se nasmijem i pomislim: Bože, kako vrijeme leti!“
Kako se, po vašem mišljenju, mijenjalo djetinstvo kroz desetljeća, jesu li djeca danas drugačija nego nekada?
„Djetinstvo danas i na početku moga rada ne može se uspoređivati. Djeca su nekad bila na otvorenom, igrala se loptom, trčala, penjala se na drveće, igrala s prijateljima igre poput lovica, Crne kraljice, tovar gre itd. Današnju djecu je zarobilo neko novo vrijeme, brzi napredak tehnike, roditelji koji rade 24 sata i vrlo malo vremena imaju za svoje dijete. Vrtići su postali „roditeljski dom“, a to je nedopustivo i nezamjenjivo. Djecu danas karakterizira loša pažnja i koncentracija, odsutni su, do njih se dopire mukom, a nekad su bila mirnija i staloženija. Osim toga, prije su se bolje hranili, nije bilo brze hrane, danas je izbirljivost velika iako vrtić pokušava vratiti domaćinska jela“.
Koje su promjene u radu bile najizazovnije, a koje su donijele pozitivne pomake?
„Najizazovnije godine bile su od 2000-te pa nadalje, kada se počinje mijenjati princip odgojno-obrazovnog rada i polako ulazimo u novu koncepciju „Korak po korak“, koji polazi od interesa djece. Rad se formirao po centrima i na odgajatelju je bilo da svakog dana promatra i osluškuje interes djece i u prostor svakodnevno unosi nove sadržaje. Tu je odgojitelj morao biti jako kreativan i tražiti nove ideje i sadržaje. Danas putem interneta možemo uvijek nešto novo otkriti, a takve mogućnosti nekad nije bilo. Osim školskih časopisa za djecu i vlastite snalažljivosti nismo ništa imali.
Što smatrate najvećom vrijednošću rada u vrtiću i što vas je sve ove godine motiviralo da ostanete u tom pozivu?
„Najveća vrijednost moga rada bila je kad u vrtiću dobijem u ruke malo, iskreno djetešce pa ga „oblikujem“ nježno strpljivo i s puno ljubavi i da on jednog dana postane odrastao čovjek. Sretnemo se na ulici, pruži mi ruku i upita me: Kako ste? Tada znam da sam uradila „pravi posao““.
Sjećate li se neke anegdote iz svog dugogodišnjeg rada s djecom?
„Sjećam se, bila je to, mislim, 2003. godina, imala sam srednju stariju skupinu, kuharica je skuhala tjesteninu s umakom od rajčice, ali tjestenina je bila kao mašnice. Jedan dječak Josip je radosno rekao: Tete, evo danas jedemo šnalice! Ili kad su se prosule pribadače po sobi, a petogodišnji dječak mi je rekao: Teta što se mučiš tako kupiti, uzmi magnet pa ćeš vidjeti kako ćeš na brzinu pokupiti“.
Bilo je i teških trenutaka, rastanaka, kada bi djeca odlazila svojim putem. Kako ste se s tim nosili?
„Rastanci su uvijek teški i tako sam ih doživljavala. Ipak s tom djecom sam bila 3-4 godine. S odlaskom u školu, veliki broj djece bi našao vremena da dođe ponekad do vrtića da se pozdravimo, što me je jako veselilo“.
Koliko su vam podrška kolega, roditelja i lokalne zajednice značili svih ovih godina?
„U mome radu imala sam uvijek podršku kolega i roditelja. Hvala im na tome. Lokalna samouprava, na žalost, nikada nije imala razumijevanja za vrtić. Kako su govorili – bili smo im teret oko vrata. Zbog takvog stava godinama su naša primanja bila neujednačena s primanjima kolegica iz naše županije. Znači, za isti posao. To je jedno gorko iskustvo koje ostaje u meni. Usprkos tome, moje kolegice i ja smo svoj posao odrađivale s punom odgovornošću jer smo u rukama imale najveće blago – djecu“.
Što mislite da su djeca od vas naučila, a što se Vi naučili od njih?
„Od djece odrasli moraju naučiti sve ljudske vrijednosti, a samo ih oni imaju. Uvijek sam se u radu nastojala spustiti na njihovu razinu, svijet gledati njihovim očima, te tako veselo i optimistično krenuti uvijek iznova. Jednog dana kada postanu odrasli ljudi koji se mogu suočiti s životnim izazovima i ostati „pravi ljudi“ bit ću sretna jer sam ih tome naučila. Prije toga, treba ih pustiti da kažu što misle, potaknuti u njihovim nastojanima, biti im uvijek podrška. Vremenom sam se i ja mijenjala“.
Kako doživljavate odlazak u mirovinu, s olakšanjem, ponosom ili možda s malo nostalgije?
Odlazak u mirovnu osjećam s dozom nostalgije i ponosom što sam prošla jedan veliki radni vijek. Mirovina je došla brzo, jako brzo. Sada ću se posvetiti svojoj obitelji, svojim unucima, jer sad baka ima njih. Hvala dragom Bogu, njih će sad baka čuvati. Iako, moram priznati, kao svježoj umirovljenici, sve mi je ovo još nekako novo i trebat će mi vremena da se priviknem. Ipak, davno je bilo kada sam ja sa 22 godine počela raditi ovaj posao, sve do prije koji dan“.
Što će vam najviše nedostajati nakon prestanka svakodnevnog rada s djecom?
„Nedostajat će mi njihov zagrljaj i riječi „Teta Jasna! kad sam dolazila na posao. Nakon toga bi svi skočili i zagrlili me. Srce bi mi tada bilo „kao kuća“.
Kakva poruku možete poslati mladim kolegicama i kolegama koje započinju svoj put u predškolskom radu?
Mlađim kolegicama bila poručila: Poziv odgojitelja danas je jako podcijenjen u našem društvu. Trebate imati veliku ljubav naspram djece i sve nedaće ćete prebroditi. Jer, radit ćete najplemenitiji posao na svijetu!“
Biste li vi išta mijenjali u svome profesionalnom životu?
„Ne, sve bi bilo kao što je i bilo. Opet bi presudila ljubav prema pozivu i prema djeci koju sam oduvijek voljela. Kad sam bila mala u mome susjedstvu okupila bi djecu, ja bih bila učiteljica, oni bi me slušali i to je od djetinstva je ostalo u meni“.
Portal Rogotin i Dubrovački vjesnik (petak-tiskano izdanje) donose lijepu priču o omiljenoj opuzenskoj teti Jasminki Njavro!
Žalite li za nečim?
„Nema više priredbi otvorenog tipa kao nekad na kraju godine. Čuvam projekt „Neretvanski brudet“ gdje sam djeci približavala tradiciju. Jedna gospođa dolazila je u vrtić i pokazivala kako se pravi stog. Djeca nisu znala što je stog. Ne znaju ni mnogo riječi koje su se izgubile kroz vrijeme. S ponosom se sjećam čuvanja tradicije i organiziranog odlaska u maškare. Krenuli smo 1992./93 i to smo stalno prakticirali, šile smo kostime u dogovoru s roditeljima, posebno bih istaknula 101 Dalmatinca i žabe. Za vrijeme Malih poklada vrtić je bio glavnina povorke. Istaknula bi i problem s prostorom, nije lako u malom prostoru raditi s 20 djece. To treba riješiti“.
I na kraju, što je posao odgajatelja, je li to posao, poziv ili način života?
„Jako lijepo smišljeno pitanje koje je saželo sve. Odgajateljica je posao, poziv i način života, sve u jednom! I dalje ću ostati u kontaktu s djecom, živim blizu vrtića pa ćemo se sretati i to me čini sretnom“.