Godine 1922. na koncertu tamburaškog društva „Prosvjeta“, „ki se je održao u prvom kotaru, u Eschenbachgasseu“, rodila se ideja da se „u Gradišću utemelji spodoban tamburaški zbor. Kao tamburaški učitelj bio je tada 22 ljeta stari student glazbe Klemo Visković, rodom iz Opuzena, odmah pripravan preuzeti zadaću i se voziti svake subote iz Beča na probe u Pajngrt“.
Klement Klemo Visković, Neretvanin koji je rođen 20. studenoga 1901. u Opuzenu, a do 1921. godine živio u Metkoviću, naučio je gradišćanske Hrvate svirati tamburicu! A upravo je tamburica tipičan instrument gradišćanskih Hrvata, jer se njihova glazba izražava gotovo isključivo kroz nju.
Klement Visković
Svestrani Klemo radio je na Muzičkoj akademiji u Beču, najprije kao pratitelj pjevača na klaviru i violini, a poslije Drugog svjetskog rata kao profesor. Osnovao je prvi tamburaški orkestar u Gradišću, uglazbio je niz koračnica za puhački orkestar, za veliki simfonijski orkestar, za glasovir i tamburaški orkestar, a njegove koračnice su između ostalog „Neretva“ i „Gabela“, skladao je i operu Teuta, o slavnoj ilirskoj kraljici, za koju je napisao i libreto. Napisao je skladbu za Veslački klub „Gusar“ iz Splita, a njegovo kazališno djelo „Trinaestorica bi još i danas mogli živjeti“, izvedeno 1967. u Hrvatskom narodnom kazalištu nalazi se u fondu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. U jednom dijelu svoga života poznati duh metkovskih trgovaca nije mu dao mira pa se bavio i veletrgovinom, a nikada nije zaboravio Gradsku glazbu Metković, s kojim je, vidjet ćemo kasnije, biti vezan do kraja života.
Ankica Tonka Gabrić (Dudaš)
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (petak-tiskano izdanje) donose zanimljivu priču o Klementu Klemi Viskoviću!
Njegov opus od zaborava čuva zagrebački kolekcionar Mario Talajić, inače dugogodišnji tajnik i predsjednik metkovske Glazbe, koji u svojoj bogatoj arhivi ima pohranjene brojne dragocjenosti koje govore o životu Klementa Viskovića, poput pisama za vrijeme njegovoga studiranja u Ljubljani, ljubavnog pisma njegove djevojke Tonke iz Metkovića, pismo Koste Selaka iz Kune Pelješke koji mu je pomogao kod upisa na prvu godinu Konzervatorija u Beču, Klementove čestitke prijateljima glazbarima iz Metkovića za Božić 1925., njegovu diplomu i niz fotografija.
Čestitka prijateljima iz metkovske Glazbe za Božić 1925.
Tonka je po nekim informacijama bila Metkovka, Antica Tonka Gabrić (Dudaš). Na poleđini jedne fotografije stoji: „Sjeti se kad, kad mene i lijepih dana sprovedenih u Kasnidolu, Antica, Kasnidol, 27.7.1928.
Nakon odlaska iz Metkovića Klement je upisao Višu muzičku školu u Ljubljani, a poslije toga nastavio je školovanje u Beču, na Muzičkoj akademiji. Zbog bolesti je morao prekidati studiranje i tada mu je novčana pomoć stizala iz Metkovića, od tamošnjih glazbara koje je kratko vrijeme vodio. Dok je bio na liječenju u jednoj bečkoj bolnici, Glazba je željela financijski pomoći njegovo liječenje. Zbog toga je priredila koncert s pozivnicama, a sav prihod s koncerta iskorišten je za njegovo liječenje. Diplomirao je na Višoj muzičkoj akademiji u Beču 1936., gdje je i radio do 1972. godine.
Adresa na kojoj je živio u Ljubljani
Na Državnoj akademiji za glazbu i izvođačke umjetnosti, pohađao je majstorsku školu za skladanje koju je vodio dvorski savjetnik profesor Max Sphinger. Na diplomskom ispitu je postigao izvanredan uspjeh time demonstrirajući iznimnu umjetničku vještinu i stručnost.
Trinaestorica bi još i danas mogli živjeti
Ideja o osnivanju tamburaške skupine u Gradišću potekla je od Mate Ferzina, Lorenza Karalla i Rudolfa Klaudusza, studenata i članova Hrvatskog kulturnog društva u Beču, koji su uspostavili dobre kontakte s južnohrvatskim društvom „Prosvjeta“ u Beču. Nakon što su studenti donijeli instrumente iz Beča u Gradišće i demonstrirali ih, prvu tamburašku skupinu osnovao je tadašnji ravnatelj škole Slavko Marhold. Tada na scenu stupa Klemo Visković, “student iz Dalmacije“ kako su kroničari zabilježili, koji započinje glazbenu poduku. Danas u Austriji, Mađarskoj i Slovačkoj djeluje pedesetak tamburaških sastava, a tambura je postala nositelj hrvatske glazbe i posebno hrvatskoga jezika.
Diploma
Spomenuli smo da je jedan dio njegovog bogatog glazbenog opusa vezan za Zagreb i Metković, te za Split, konkretnije za Veslački klub „Gusar“, a kako svjedoči dokument i za lijepe splitske djevojke: „Jedna je takva glazbena posebnost priređena za „Čarobnu Gusarevu noć“ 26. veljače 1927. godine bila popularni bečki šlager „Splitske djevojke“, koji je komponirao Metkovčanin Klemo Visković, apsolvent Bečkog konzervatorija, inspiriran ljepotom splitskih crnki koje je upoznao prigodom boravka u tom gradu“. Novine su i dvije godine nakon toga pisale o „kolosalnom uspjehu“ toga plesa u moralnom i materijalnom smislu, jer se Gusar sprema da otvori svoj Dom.
“Gabela” stalno na repertoaru Glazbe između dva rata
A prije odlaska iz Metkovića, Klemo je bio aktivan u metkovskom Tamburaškom zboru, gdje je stjecao važna iskustva za događaje koje su uslijedili kasnije. Zbor je 1919. osnovao kulturni zanesenjak Patricio Gluščević, otac Obrada Gluščevića, dobitnika Zlatnog lava u Veneciji, i pod njegovim vodstvom održavani su koncerti u prostorijama hotela „Beograd“ (bivši hotel „Austria). Osim Kleme Viskovića, članovi Zbora bili su Nikola Visković, Ljubo Levantin, Baldo Levantin, Petar Nikolac, Jozo Palaversa, Jerko Jerić, Franka Jerić itd. Većina ovih glazbara, pa tako i Klemo, ostala je vezana uz metkovsku Glazbu.
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (petak-tiskano izdanje) donose zanimljivu priču o Klementu Klemi Viskoviću!
Početak ljubavnog pisma njegove Tonke
Klement Visković posljednji je put bio u svome Metkoviću 1986. godine, na proslavi stote obljetnice djelovanja Gradske glazbe Metković, kada se, uz ovacije, obratio svojim glazbarima, a posebno mladim članovima orkestra. Preminuo je već iduće 1987. godine i pokopan je na jednom bečkome groblju sa svojom suprugom Bertom, porijeklom iz Salzburga, s kojom je dugo bio u braku, ali nisu imali djece.
S glazbarima u Gradišću (Klemo u sredini u svijetkom odijelu)
„Dio ostavštine ostavio je svojoj Gradskoj glazbi Metković i ta su sredstva bila ključni poticaj za izgradnju Glazbenog doma od preko 800 metara četvornih, koji je svečano otvoren 20. srpnja 1993. godine, na blagdan svetoga Ilije, zaštitnika grada Metkovića. Skoro dva desetljeća Glazba je s ponosom nosila njegovo ime da bi promjenom političke vlasti u jednom trenutku ono bilo izbrisano. Klemo je svoju ljubav prema gradu koji ga je formirao i Glazbi koja ga je pomagala kada mu je to najviše trebalo, pokazao, ali očito da grad Metković ne prepoznaje ovakve velikane koji su ponikli u njemu“, rekao je Mario Talajić, tajnik i predsjednik metkovske Glazbe u periodu od 1988. do 2009. godine.
Slike: Mario Talajić, Ivana Baće