Dolina Neretve obećana je zemlja i za mnoge Hercegovce, a tome svjedoči podatak da je jedan dio ljudi iz susjednih hercegovačkih općina Čapljina, Neum, Stolac, Ravno, Čitluk, Ljubuški i Mostar izgradilo svoje životno gnijezdo u mjestima od Metkovića do Ploča. Najviše je Hercegovaca bilo vezano za željezničku prugu Metković − Ploče. Domaće se stanovništvo uglavnom bavilo poljoprivredom ili ribolovom i nije im bio toliko zanimljiv rad na pruzi, dok Hercegovci imaju dugačku tradiciju bavljenja željezničarskim poslovima. Pruga Gabela − Dubrovnik, puštena u promet 1901. godine, prolazila je kroz Sjekose, Hrasno, Hutovo, Ravno i Hum. Kako na tom području dugačkom 111 kilometara nije bilo nikakve tvornice, a ozbiljno je bavljenje poljoprivredom bilo nemoguće jer nije bilo plodne zemlje ni mogućnosti navodnjavanja, nekoliko je generacija poslom bilo vezano za željeznicu. Obrazovali su se, završili škole i tečajeve te se zaposlili na pruzi. Pruga Metković − Ploče otvorena je još ratne 1942.
„Oko 90 posto svih željezničkih djelatnika na toj je pruzi hercegovačkog podrijetla. Mnogi su došli privremeno, za poslom, ali su na obalama rijeke Neretve ostali zauvijek, osnovali svoje obitelji i potpuno se prilagodili životu u novim i za njih neobičnim okolnostima. Za njih je Neretva bila jedan drugi svijet. Mnogi su se prvi put susreli s rijekom i sa svime što nosi život uz rijeku. Većina njih nije znala ni plivati, a kamoli voziti malu neretvansku trupicu. Iako je Neretva zemljopisno vrlo bliska tim ljudima, ipak postoje velike razlike u običajima, govoru, hrani i dr. na koje su se ti ljudi i njihove obitelji morali prilagoditi. Kako mnogi vele, nije im bilo lako. Došli su iz kamena i škrte hercegovačke zemlje u ravnicu i veliku plodnu dolinu. Koliko je točno Hercegovaca došlo u dolinu Neretve i zaposlilo se na željezničkoj pruzi, teško je točno utvrditi. Na temelju mojih istraživanja pokušat ću navesti tko su sve ti hercegovački gorštaci koji su utkali cijeli svoj radni vijek, a neki i svoje kosti, u održavanje i razvoj željezničke mreže u Neretvi kako bi omogućili bolji i lakši život starosjediocima Donje Neretve, kojima je prijevoz prugom bio najbolji način prometnoga povezivanja. Nije bilo dobrih cesta ni automobila, a brodovi su plovili samo do Metkovića. Tek je željeznica Neretvane povezala sa zaleđem, Mostarom i Sarajevom, a preko Gabele i s Dubrovnikom. Vlakovima su đaci išli u škole u Ploče ili Metković, voće se i povrće teretnim vagonima prevozilo na obližnja bosanskohercegovačka tržišta upravo kao i “bunde” i sturići za bolju izolaciju kuća i zgrada“, kaže nam Dragan Jurković Bokin iz Zagreba,a porijeklom iz Brštanice, koji je istraživao ovaj fenomen i razgovarao s željezničarima od kojih mnogi više nisu živi.
Portal Rogotin i Dubrovački vjesnik (tiskano izdanje) donose priču o Hercegovcima koje je pruga “dovela” u Dolinu Neretve!
Pričali su mu, tako, da su, došavši u Neretvu, prvi čut čuli riječi sumpreš, škovacin, pala, kacavida, takujin, kain itd., problem su im bili komarci, a i hrana, nisu se mogli načuditi da Neretvani jedu žabe. Hercegovci su hvalili lokalno stanovništvo da ih je lijepo primilo, međusobno su se družili i kumili, istina ponekad bi „frcale“ iskre zbog Hajduka i Dinama jer je većina Hercegovaca, za razliku od Neretvana, navijala za Dinamo, pa su se vodili vječne rasprave jesu li bolji Nadoveza, Cuzzi ili Hlevnjak od Zambate, Čerčeka ili Rore…
U ovome ćemo članku, kako ističe Jurković, navesti samo onaj dio Hercegovaca (odakle su se doselili i njihova zanimanja) koji su radili ili rade na željeznici te koji su sa svojim obiteljima zauvijek ostali živjeti u neretvanskim mjestima. „Neki su se i vratili svojim kućama, a treba napomenuti da veći broj željezničara svakodnevno putuje u neretvanska mjesta na posao i vraća se svojim kućama. Ako smo nekoga izostavili, nije bilo namjerno“, naglasuio je Jurković.
METKOVIĆ: Vide Matić (Hutovo), desetar pruge; Stojan Previšić (Previš, Hutovo), skladišni radnik; Jozo Jurković Zekić (Brštanica), skretničar, poginuo na pruzi 1976.; Bariša Menalo (Kolojanj), desetar pruge; Pavo Hajvaz (Brštanica), prometni otpravnik; tri brata Daničića (Tuhinje, Brštanica): Vicko kondukter, Ivan vlakovođa, Nikola skretničar; Božo Vučičević (Pećina, Popovo), nadzornik pruge; Martin Gustin (Zelenikovac), skretničar; Damjan Menalo (Kolojanj), prometnik vlakova; Nikola Jurković (Babin Do, Brštanica), skladištar; Vide Previšić (Previš, Hutovo), skladištar
KULA NORINSKA: Krešo Martić (Zelenikovac), otpravnik vlakova; Vide Jurković (Babin Do, Brštanica), desetar pruge; Mate Jerkić (Čeljevo), kondukter; Vlaho Terkeš (Ravnice, Stolac), otpravnik vlakova; Andrija Martić (Zelenikovac), otpravnik vlakova
OPUZEN: Stojan Prkačin (Glumina), rukovoditelj postaje; Martin Jurković Đuragin (Brštanica), čuvar pruge; Đuro Njavro (Osječenica, Hrasno), skretničar; Ante Jurković (Brštanica), prometni otpremnik; Miše Mustapić (Hutovo), prometni otpremnik; Mato Papac (Glumina), prometni otpremnik
KOMIN: Ivan Pijević (Turkovići, Popovo), prometni otpremnik; Martin Jurković, Zekić (Brštanica), desetar pruge; Ivan Krešić (Gnjilišta), manevrist; Petar Musa (Ograđenik, Čitluk), manevrist; Jure Zovko (Gnjilišta), manevrist (poginuo na pruzi); Andrija Falak (Višići), skretničar; Ilija Miličević (Brštanica), čuvar pruge; Tomo Mustapić (Mramor, Brštanica), pružni radnik; Ivan Arapović (Žitomislići), skretničar; Pero Lakić (Pećina, Popovo), desetar pruge; Luka Marčinko (Glumina), čuvar pruge; Lovro Jurković (Brštanica), prometni otpremnik; Vinko Obad (Prapratnica), pregledač vagona; Milenko Aničić (Raška Gora), kondukter
ROGOTIN: Ivan Mustapić (Hutovo), otpravnik vlakova; Ilija Hajvaz (Brštanica), otpravnik vlakova; Srećko Bošković (Mramor, Brštanica), skretničar; Pavo Mustapić (Mramor, Brštanica), desetar pruge; Ilija Kuzman (Rabrani, Hrasno), skladištar; Ljubo Krmek (Hutovo), otpravnik vlakova
Portal Rogotin i Dubrovački vjesnik (tiskano izdanje) donose priču o Hercegovcima koje je pruga “dovela” u Dolinu Neretve!
PLOČE: Željko Skaramuca (Ravno, Popovo), pravnik; Nikica Previšić (Previš, Hutovo), prometnik vlakova; Marko Previšić (Previš, Hutovo), rukovoditelj teretne postaje; Rade Jurković (Brštanica), prometnik vlakova; Milan Dodig (Trebižat), rukovoditelj postaje; Miho Ljuban (Bajovci), skretničar; Mirko Bošković (Mramor, Brštanica), vlakovođa; Hasan Hajdarević (Kolojanj), rasporednik osoblja; Dragan Šutalo (Dašnica, Hrasno), prometnik vlakova; Srećko Jurković Zekić (Bajovci), nadzornik skretnica; Stjepan Šutalo (Svitava), kadrovski; Lazo Butigan (Gradac, Neum), vlakovođa; Ćetko Vučičević (Pećina, Popovo), vlakovođa; Nikica Jurković Šaldo (Brštanica), manevrist; Ivan Jurković Šaldo (Brštanica), skretničar; Nikica Menalo (Kolojanj), strojovođa; Ivica Previšić (Previš, Hutovo), rukovoditelj vuče vlakova; Neđo Jurković Adamov (Brštanica), čuvar pruge; Vlado i Denis Jelčić (Počitelj), prometnici vlakova; Pero Bošković (Mramor, Brštanica), kondukter; Marinko Previšić (Previš, Hutovo), strojovođa; Ilija Pavlović (Trebižat), pregledač vagona; Nedjeljko Martić (Višići), rukovoditelj teretnog prijevoza; Ivan Pervan (Struge), strojovođa; Ilija Arar (Gabela), robni blagajnik; Filip Krasić (Šurmanci), rukovoditelj postaje; Miro Pervan (Struge), pomoćnik šefa teretnog prijevoza; Željko Prskalo (Gabela), pregledač vagona; Vide Krešić (Vinine, Hrasno), kondukter; Slavko Džeko (Čeljevo), manevrist; Pero Džeko (Čeljevo), blagajnik; Drago Aničić (Raška Gora), kondukter; Mirko Planinić (Čitluk), rukovoditelj ondašnjega OOUR-a, Vlado Vrankić (Trebižat),prometnik vlakova; Adem Repeša (Sjekose), djelatnik u depou; Darko Bogut (Sovići), prometnik vlakova; Marinko Božić (Ostrožac, Konjic), telegrafist.
„Da je željezničarski poziv vrlo zahtjevan i da nije baš primamljiv, pokazuje i činjenica da je samo nekolicina djece gore navedenih željezničara obukla željezničarsku odoru. Mlađi su završili neke druge škole, odabrali neka duga zanimanja, a brigu o vlakovima preuzeli su neki drugi ljudi. Ostalo je jedno lijepo sjećanje na te ljude koji su svojim dolaskom u dolinu Neretve donijeli jednu novu djelatnost − željezničarsku − te podarili Neretvanima bezbroj ugodnih i nezaboravnih putovanja“, zaključio je Jurković.
Slike: Ivo Veraja