Iznenadnom smrću, u 81. godini života, nedavno nas je napustio Ivan Čupić Ivić. Kominjanin, nogometna legenda. Donosimo zanimljiv razgovor koji je s njim obavio Dragan Jurković prije 15 godina.
Oduvijek su Neretvani bili veliki ljubitelji nogometa, a tako je i danas. Pravo je čudo da na tako uskom, malom i močvarnom prostoru od 20-ak kilometara (koliko iznosi udaljenost od Ploča do Metkovića ), ispresijecanom željezničkom prugom, rijekom i Jadranskom magistralom, djeluje šest ozbiljnih nogometnih klubova, koji se natječu u hrvatskim ligama. Među njima je najpoznatiji i najstariji klub NK Neretva iz Metkovića, osnovan 1919. godine, zatim Gusar iz Komina, osnovan 1928. godine, Neretvanac iz Opuzena, osnovan 1932. godine, Jadran iz Ploča osnovan 1959. godine, te 1975. osnovani ONK Metković i 1979. NK Maestral iz Krvavca.
NK Neretva je igrala 1971. godine u ondašnjoj izuzetno jakoj drugoj ligi, a 1994. godine je bila i hrvatski prvoligaš. Zanimljivo je da je u NK Neretvi u sezoni 1971/72 igrao i proslavljeni nogometaš i trener Vahid Halilhodžić i odatle se vinuo u sam vrh svjetskog nogometa.
Neretvanski klubovi su iznjedrili više reprezentativnih i prvoligaških igrača, kao što su: Andrija Anković, Igor Štimac, Mišo Krstičević, Dario Srna, Hrvoje Vejić, Nikica Jelavić, Mario Oršulić, Joško Popović Marin Oršulić. Kroz navedene klubove je prodefilirao veći broj vrsnih nogometaša, golmana, strijelaca, braniča, koji su s lakoćom mogli igrati u mnogo jačim hrvatskim ili europskim klubovima, ali su ostali igrati u dolini Neretve za puno manje novaca i za puno manje slave. Ostali su vječni talenti neretvanskih travnjaka, iako su po mišljenju mnogih nogometnih stručnjaka mogli napraviti puno bogatije karijere.
Jedan od njih je i Ivan Čupić – Ivić iz Komina , koji je svoj cijeli nogometni vijek proveo u neretvanskim ligašima.
Igrao je ukupno 25 godina od 15 do 40. godine života, od 1958 do 1983. Počeo je u kominskom Gusaru, zatim u pločanskom Jadranu, a nastupao je još za Neretvu i Neretvanac. Igrao je u napadu s desetkom na leđima te je zabijao svake sezone po 15 do 20 golova. Promašio je samo jedan jedanaesterac, protiv Junaka iz Sinja ( obranio ga golman Rilov), nikad nije bio isključen, a dobio je samo jedan žuti karton i to u Runovićima. Više puta je za svoje nogometne čarolije dobivao ocjenu deset u Sportskim novostima. Fizički jak, puno je mogao trčati, najviše je golova postigao glavom. Imao je veličanstven nogometni oproštaj, a oprostio se u dresu Jadrana, na utakmici u Pločama protiv splitskog Hajduka, 1983. godine.
Pitali smo vrsnog strijelca Ivića, je li bilo poziva iz jačih klubova?
– Bilo je. Kad smo u Pločama igrali prijateljsku utakmicu protiv sarajevskog Željezničara (te godine je Željo bio prvak države) zabio sam izjednačujući gol za 2:2. Trener Želje Milan Ribar me dugo vremena nagovarao da prijeđem u njihov klub. Jednom sam zabio gol i protiv ljubljanske Olimpije i njihov trener Gugulj me zvao da igram za Olimpiju.
Kako to da ste ostali vjerni neretvanskoj dolini tolike godine?
– Vezan sam jako za svoj kraj. Držim se one “bolje biti prvi u selu, nego drugi u gradu”. Šalim se. Kako bih ja mogao živjeti negdje bez svoje trupine, barke, mriža i ove zelene rike.
– Nije vas privukao veći novac ?
– Iako se bez novca ne može, meni i nije novac najbitniji. Za mene nema veće radosti nego kad zabijem gol u dresu Neretve, Neretvanca ili Jadrana, a gledatelji se dižu na noge i plješću. Za to se živi! A do novca se može i uz malo više rada i truda i ovdje.
– Ipak da ste mogli birati, gdje bi najviše željeli igrati?
– Mislim da bi mi najbolje odgovarala Italija i to Sampdorija iz Genove. Njihova klima mi se sviđa, a osim toga u Genovi ima jako zgodnih cura (smijeh).
Ivić nam je pričao da se prije 30-40 godina igrao bolji nogomet nego danas. Bilo je puno dobrih igrača, tehničara i bilo je više nogometa iz ljubavi. Danas je nogomet previše komercijaliziran i od njega je nastao veliki biznis. Zajedno sa Ivićem smo se prisjetili nekih odličnih nogometaša iz njegova vremena, koji su, iako veliki znalci, ostali vjerni svojim malim klubovima i nije ih privuklo šuškanje novčanica i želja za velikom slavom.
Iz Metkovića veliki talenti su bili: Ante Medar Duka, Hrvoje Jaramaz, Pero Gabrić, Božidar Ijačić, Boro Brkljačić, Bariša Majić pa vratari Anze Nikolić Mida, Uzeir Srna( otac Daria Srne ) , Terkeš, Ivan Krstičević Švrćo iz Krvavca, Niko Ujdur, Jerko Vučković Špale, Vlaho Marević…
Iz Ploča: Tomi i Leo Bajdanegl, golman Grgurinović- Šamija, Zvonko Barbir, Darko Cvijanović, Ante Štrbić, Slobodan Bobo Marević, Krešimir Vejić, Nedo Karamatić Kara, Rogotinjani Ante Šunjić Šeki, Smiljan Šunjić, Glamuzina Đona…
Iz Komina su bili posebno talentirani: Ante Medak Čakeja, Frane Medak Cipo, Cipro Medak, Pavo Vlahović Šire, Ivo Čupić Cigo, Mate Dugandžić, Stanislav Ćopo Nić, Ivo Medak Kjune, Cica Oršulić, Mile Dugandžić Matanov, Dragan Čupić Žuna, Ante Vlahović Pipi, Stanko Dugandžić Šuba, Frane Jerković, Stipo Vlatković, Vicko Vlahović, Tonći Čupić, Milan Medak Čakeje…
Među vrlo nadarenim opuzenskim nogometašima su: Smiljan Zrnčić, Rade Mihaljević Bakra, Ante Ajduk Duka, Joze Đugum iz Desana, Pero Popić, Velibor i Stjepko Šimović, Mijo Jerković iz Kule Norinske, Stipe Barbir iz Momića, Ivica Gnječ Cvek …
Ovo nije nikakav izbor najboljih neretvanskih nogometaša, jer ukusi su različiti, a osim toga među svim generacijama bilo je izvanrednih igrača i dugo bi trajalo njihovo nabrajanje.
Gore navedeni su za Ivića bili najbolji.
Pitali smo Ivića, djeluju li treneri na odlazak igrača u veće klubove?
– Treneri su vrlo bitni i svakom treneru je u interesu da zadrži dobrog igrača. Tako su i mene pritiskali više puta : “ daj ostani još ovu sezonu, pa još jednu“ i tako to ide te vrijeme brzo prođe.
Upitali smo i našeg „trenera svih trenera“ Miroslava Ćiru Blaževića, za njegovo mišljenje kako to da neretvanski igrači nerado odlaze u veće klubove.
– E, moj sine, pa ‘ko bi otiš’o iz te naše Kalifornije. Sve blagodati ovoga svijeta su tu: i more i sunce i liske i jegulje, žabe, mandarine, vino smokve…mog’o bi tako nabrajati cijeli dan. Dok sam trenirao Igora Štimca, puno mi je pričao o ljepotama doline Neretve. Shvaćam te neretvanske igrače. Jako su talentirani, ali su dosta emotivni, vezani uz svoj kraj i pravi pošteni ljudi – novac ih ne može promijeniti. Ja ih jako cijenim, i Igor je bio pravi vođa, kapetan, neustrašiv, davao je zadnji atom snage na terenu. Pa pogledajte Srnu, takav borac se rijetko rađa. K’o da je meni jednostavno bilo otići iz mog Travnika, u Sarajevo, pa u Zagreb, Švicarsku, a evo me sine sada pod stare dane u Šangaju. Kad bih sve ispričao što sam sve proš’o, nitko mi ne bi vjerov’o. Nije to lako, nimalo.
Vjerujemo Ćiri da mu nije bilo lako. Ali možda je i bolje da neretvanski igrači ostaju u svojim klubovima, kako bi i domaći ljudi mogli uživati u njihovim nogometnim umijećima i kako bi odgajali nadolazeće generacije te još više pobudili zanimanje mladih Neretvana za sport.
Dragan Jurković, Komin- Zagreb